Ja tiho hodam pored kuća
U kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.
Više

Ove godine nismo okitili bor. Pretoplo je za ovo doba godine, posljednjih sam tjedana redovito vozila otvorenih prozora pri povratku s posla, ispijala sam popodnevnu kavu na suncu u dvorištu i općenito je premalo tipičnih prosinačkih stvari i obilježja bilo u ovom prosincu. Zato su mi svi ukrasi po splitskim ulicama bili nekako neprirodni i isforsirani. Više

Budiš se. Čuješ hrapavi glas iz kuhinje, javljaš se. “Ajde mi skuhaj kavu, sad ću”, dovikuješ i nevoljko ustaješ. Tuširaš se i odijevaš. Dolaziš u kuhinju, ona puši i lista neku novinu. Pita te, kao i svakog jutra, kako si spavao. Oprezno, da ne raspiri neku nervozu, govori da ne zna kako će kupiti hranu za ručak; kartica je još uvijek blokirana, a u banci je uvjeravaju da bi sve trebalo do popodneva biti riješeno. Najkasnije ujutro. Ne znaš kako odjednom od svega nastane svađa. Više

Priznajem, inspiracija mi je presahnula. Toliko je postalo alarmantno da sam posegnula za prašnjavim hard diskom i počela vrtjeti stare tekstove u nadi da ću pronaći nešto opipljivo, nešto iskoristivo. Naišla sam na dnevnički zapis iz 2013. godine. Izgleda bolje na papiru nego u stvarnosti, pogotovo s odmakom od dvije godine. Ali, tješim se, namjera je valjda bitna. U nedostatku nečeg današnjeg, predajem papir nešto mlađoj Kristini.
Više

Sve što ne trebam biti:

Ne trebam biti nasmiješena. Ne trebam biti ozbiljna. Ne trebam biti svježe počešljana, ni ošišana. Ne trebam biti mršavija. Ne trebam biti deblja. Ne trebam biti zabavna. Ne trebam biti neopterećena. Ne trebam biti koketna. Više

Šesnaest nam je godina. Subote navečer provodimo na uvijek isti način. Ukrcam se na posljednji autobus i iskočim već nakon tri stanice. Prošetam do niske kućice smještene između zgrada. Kucam, ulazim, pozdravljam njene roditelje koji sjede u dnevnom boravku. Produžim hodnikom do posljednje sobe lijevo. Ona me čeka, neodlučna kao i uvijek. Slušamo glazbu, čekam da završi sa spremanjem. Izlazimo brzim korakom, ali ne dovoljno brzo da nas ne vide. Više

Nekoga moraš voljeti,
makar i trave, rijeku, stablo ili kamen,
nekome moraš ruku nasloniti na rame
da se gladna nasiti blizine

Više

Tu je večer plakao tri sata u komadu. Što god pokušala učiniti, nije uspijevalo. Ni čokolade, njegov najdraži film, zabavni videići… na kraju sam odustala, zagrlila ga i plakala zajedno s njim. Sjedili smo na kauču, u pidžamama, i tiho plakali. Ne znam što poduzeti, ne znam kako usrećiti vlastito dijete. Boli me sve što ga boli, a boli ga toliko toga. Više