Stan je poprilično prazan iako nas je troje unutra. Roditelji su otputovali, a mi smo se zavukli svatko u svoju prostoriju. Dogovorila sam odlazak u kino s nekoliko prijateljica. Izvrsno se osjećam, dobro dođe malo tišine za promjenu. Neka je lijena ura, čujem automobile na cesti i prigušenu glazbu iz bratove sobe. Mobitel zavibrira nekoliko puta, legnem na kauč i pogledam na ekran. Više
Autor: Kristina Tešija

Zovem se Kristina Tešija i magistra sam edukacije hrvatskog jezika i književnosti i filozofije i trenutno odrađujem stručno osposobljavanje kao nastavnica hrvatskog jezika u jednoj osnovnoj školi. Posljednje dvije godine volonterski sudjelujem u radu portala jednog regionalnog info centra i moj je novinarski rad većinom usmjeren na kazališne kritike i osvrte, kao i pisanje o aktualnim temama koje se tiču mladih koji su specifična skupina (iako heterogena) koja se susreće s brojnim problemima koji nerijetko ostaju neprepoznati u medijima i javnom diskursu.
Zašto se bojimo drugačijeg, zašto nam smetaju Drugi?
Naviknut si na toplu klimu i sunčane dane, pa ti boravak u maglovitom gradu izaziva nervozu i loše raspoloženje. Naviknut si na mamine sarme, pa su ti sve druge koje kušaš loše i neukusne. Naviknut si da djevojke imaju dugu kosu i nose pripijenu odjeću, pa je susjeda s trećeg kata, kratke frizure i u širokim trapericama, lezba. Više
Godina, imenica koja mijenja sve i ne mijenja ništa
ZIMA
Skoro je ponoć, opet sam predugo odgađala posljednju šetnju. Kauč je tako udoban, serija je baš postala zanimljiva ali on uporno gleda. I gleda. Neprestano maše repom i tiho zacvili. Više
Promisli.
Sjedim u prvoj klupi, još nije zazvonilo zvono da označi početak četvrtog sata. Razgovaramo „svi u glas”, baš onako kako nas učitelji nisu učili. U svom tom žamoru ona mi se unosi u lice i izgovara, preglasno da bi bilo upućeno samo mojim ušima, „Pogledaj si lice! Izgledaš kao da te krava prožvakala!” Više
Riječi su nasilnika koji me je imao na piku pretvorile u jednog od najdražih prijatelja
Ja sam Kristina i ljubav prema pisanoj riječ nešto je što me ne napušta već preko dvadeset godina. Sjećam se prve pjesme koju sam napisala i trenutka kada sam dala ocu da je pročita – mislim da sam tada, na neki način, postala ovisna o pisanju. Više