Prije otprilike mjesec dana u jednom restoranu zatekla me galama iz kuhinje. Na svaki zadatak svoga šefa, kuhari bi odgovarali u glas glasno odgovarali sa “Yes, chef”. U prvi mah ostala sam zatečena, a nakon toga dana neprestano sam razmišljala o tome. Jednostavan potvrdan odgovor, da napravit ćemo po tvojoj volji i zapovjedi, me potakao da razmislim o uloženom poštovanju koje pritom kuhari ulažu prema svom šefu i prema hrani koju pripremaju.
Autor: Marija Renić
Blogersko pero može biti jače oružje od bilo kojeg drugog.
Marija Renić iz Vinkovaca novinarski poriv u sebi gajila je još tijekom osnovnoškolskih dana, kada je u školi «Antun Gustav Matoš» bila glavna urednica lista «Agma», no već u srednjoj jezičnoj gimnaziji u Vinkovcima počela je s ozbiljnijim novinarskim radovima. Prva novinarska iskustva stječe kao dopisnik Glasa Slavonije iz Vinkovaca. Radijskim novinarstvom počela se baviti 2005. godine na radio postaji VFM u Vinkovcima, a godinama je bila dio uredništva Radio Studenta u Zagrebu. Magistra novinarstva i odnosa s javnošću Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. Demonstratorica na kolegijima prof. dr. sc. Gordane Vilović (Novinarska etika, Mediji i pravo djeteta, Uvod u novinarstvo, Povijest vijesti i Mediji i različitosti) do 2013. godine. Danas zaposlena na poziciji stručnjaka za online marketing. Autorica je knjige “Poljubac na raskrižju” u izdanju Matice Hrvatske, objavljene u kolovozu 2008. godine. U blogerskom svijetu je od 2006. godine, a od 2011. godine na adresi marijarenic.com
Svaki ispaljeni metak u Parizu i Siriji, okrznuo je i tvoja leđa!
Pomisao na nedavni događaj u Parizu već danima mi ledi krv u žilama. Ne mogu sebi, pa ni bilo kome drugome objasniti zlo koje se danas događa u svijetu. Živimo u dobu kada više ništa nije sveto, a ni u Crkvi nisi siguran. Kako je Alain de Botton na početku knjige Statusna tjeskoba rekao; Čovjek je najveći odmak napravio kada je obilježio jedno mjesto na planetu i uskliknuo “Ovo je moje!” Taj moment je svi su počeli ucrtavati granice, započele su migracije ljudi, vjerske podjele, ratovi za prevlast.
Nemoj…
Okružena sam ljudima koji time što postoje osuđuju. I ako si zgodan i lijep. I ako si ružan i ćelav. I kada imaš zgodnu guzu i kada imaš klempave uši. Ili si možda Srbin koji je porijeklom Židov, ili se Hrvat koji je porijeklom Musliman. Možda si miks svega, pa si mađarsko-njemačko-talijansko-hrvatski koktel s prebivalištem u Dalmaciji. Ili si glupa plavuša ili nadobudni intelektualac. Ili napuhani nogometaš ili glupi bilder. Možda si mlad, pa si naivan i nagao, ili si star pa više nisi zanimljiv. Možda si hiperaktivan pa si iritantan, ili si usporen pa si dosadan. Štreber si i perfekcionist koji uvijek sve napravi na vrijeme, ili si ljenjivac kojemu se ništa nikada ne da i vječno svuda kasni. Često slušaš razna klevetanja, ogovaranja i sočne tračeve.
Psovka
Govor kojim se sporazumijevamo se razlikuje od osobe do osobe. Neki vole malo više razgovarati, drugi pak manje.Često puta tihe i zatvorene osobe budu prepune životne mudrosti, dok ima onih koji jako puno govore, a da ne kažu baš mnogo. Simpatiziram obje kategorije. Na svaku od njih gledam ravnopravno. No, jednu kategoriju ne mogu uvrstiti niti u jedan prihvatljiv obrazac, a to su psovači.
Kao bivša žrtva istog zlostavljača, više nisam mogla to podnijeti
Prije mnogo godina pohađala sam 3.b razred jedne osnovne škole gdje sam bila žrtva jednog napada. U bezazlenoj dječjoj igri papirnatim avionima između dva sata likovne kulture, slučajno sam nagazila na jedan od papirnatih aviona na kraju razreda. No, baš taj avion pripadao je dječaku kojemu se nikako nisam smjela zamjeriti.