Ja sam jako često najpametnija i jedina u pravu. Više

On ustaje oko podneva. Živi u stanu na Trešnjevci, dovoljno velikom za njega i cimericu koju gotovo ni ne viđa. Mogao bi na predavanje. Ili možda ne. Hladno mu je – zaboravio je upaliti grijanje. Dolazi u kuhinju gdje zatiče praznu bocu tequile. Razmišlja je li to cimerica sinoć ostavila ili je to ista ona njegova od prije dva tjedna. Ne mari. Radi si sendvič sa sirom. Više

Dosta je kasno. Sjedim na svojem krevetu, jedem brusnice i gledam tužne (srcedrapeljne) božićne reklame na koje šmrcam. Stvarno trebamo više mariti jedni za druge! Više

„Preselio sam se iz grada u ruralni kraj s osam godina. Nikada do tada se nisam susreo s rasizmom ili punim napadom nasilničkog ponašanja. Nisam mogao shvatiti što sam učinio da me ta djeca ne vole.“

Više

Živimo u dobu tehnologije, kada se događaju stvari što su stoljećima bile nezamislive, dobu prilika, kada znamo da svako ljudsko biće ima dostojanstvo te njegov potencijal nema premca. Svijet je čovjekov. Potpuno osvojen. Nadvladali smo prirodu, zakone fizike, otkrili pojmove poput solidarnosti, humanosti, velikodušnosti, nesebičnosti. Nevjerojatna smo bića – sposobna osjećati, ljubiti, praštati, brinuti se, baštiniti, nadati se i sanjariti. Intelektualno smo i moralno superiorni nad svime što hoda našim plavim planetom.

Zašto onda nismo sretni? Više

Otkako smo započeli ovu kampanju, reakcije ljudi koji u njoj prepoznaju nešto dobro dio je koji me najviše ispunjava. Sasvim odjednom počeo mi se javljati mali zbir predivnih ljudi – prijatelja, onih koji su uvijek tu i onih koje je život odveo drugdje, poznanika, onih koje znam godinama i onih koje sam upoznala ovaj petak na kavi. Prepuni bodrenja i nade u dobro i mir, želje da zajedno učinimo ovaj svijet boljim mjestom, daju mi snage da pišem ove blogove svakog ponedjeljka u neko čudno doba noći kada se kampanjski bacim na posao.

S druge strane, ima i ponešto čudnih reakcija na kampanju, te bih o tome voljela pričati. Više

A što onda kada se to stvarno dogodi? Više

Ponovno se pronađem nad bijelim papirom koji čeka da ga ispune slova. Kako reći ljudima „Ne mrzite se“? Na koji način prenijeti tu jednostavnu neproširenu rečenicu da svatko tko ovo čita shvati? Zašto se tako jasna, nedvosmislena rečenica mora obrazloživati esejima kada je toliko jednostavno – ne mrzi nikoga? Ne moraš sve voljeti, ne mora ti sve svatko sviđati i ne moraš sve odobravati. Ali budi čovjek – i ne mrzi. Ne bi volio da tebe mrze zbog neke tvoje navike, odabira, nečega što ti je priroda dala i na što ti nikako nisi mogao utjecati. Tako je jednostavno. Zašto se „nikoga ne mrziti“ jednostavno ne podrazumijeva? Više

Prije nekog sam vremena razgovarala s prijateljem o crtićima. On kaže da voli Zagrebačku školu crtanog filma, a ja kako obožavam Disney. On da Zagrebačka škola ima malo crtića, ali s jakom porukom, a ja napišem poruku esejističkog oblika u kojoj potanko objasnim kvalitetu, kulturni i društveni značaj Disneyjevih crtića. On kaže da ipak preferira Zagrebačku školu, na što ja odgovorim još većom porukom koja počinje s „ALI Disney…“. I to je moje gnjavljenje potrajalo neko vrijeme. Do trenutka:
Više

Danas nisam sretna, što je pomalo čudno za mene. Jednostavno je takav dan. Vani pada kiša, a ja sam pokisla iznutra (makar nisam ni izašla). Brinem se jesu li odluke koje sam donijela ispravne, razmišljam o osobama koje mi nedostaju, vani lijeva kao iz kabla, imam mali milijun obaveza, a još moram i oribati pećnicu. Danas nisam sretna, danas nije moj dan. Više