PODIJELI SVOJE ISKUSTVO

MONIKA

Dolazim iz malog mjesta na obali i cijelo djetinjstvo sam bila outsajder. Dok sam ja voljela učiti i čitati, drugima je bilo bitno samo se rugati i tući. Dok sam ja voljela životinje, bila blago i drago dijete, drugi su voljeli šutati mačke, krasti i lagati. Spasili su me moji roditelji i vrijeme koje su mi davali, stalno su me bodrili, zabavljali me toliko da mi nije bilo ni žao što nisam pripadnik nekog društva. Naučili su me da je bolje biti sam nego s nekim tko te ponižava i ucjenuje. Roditelji su me naučili da se volim i poštujem i da ne idem za masom jer je masa često u krivu. Ako se osjećate usamljeno, proći će to, Svi odrastemo i tada su neke druge stvari bitne i vaše kvalitete će sigurno doći do izražaja. Volite, davajte ljudima šanse, ali se naučite izboriti za sebe. Curama preporučujem kupnju električnog šokera, to je legalno sredstvo samoobrane. Vrijeme da je uzmemo stvari u svoje ruke jer nas neće uvijek imati tko zaštitiiti.

MALINA

Jednom me dok sam hodala iz škole neki stariji nepoznati čovjek vozeći bicikl uhvatio za stražnjicu. Osjećala sam se bespomoćnom, ali prošlo je vremena od toga. Neki drugi muškarac je to učinio prije dva tjedna i opet sam se osjetila izuzetno bespomoćno i jadno. Ne razumijem što ti muškarci žele postići i kako misle da se djevojke osjećaju. Nevjerojatno je ponižavajuće, ogavno i bezobrazno i ne znam kako postupiti u takvoj situaciji. Nema načina da išta poduzmem, a od tada se okrećem na svaki zvuk bicikla iza sebe.

EVA

Nikad nisam imala stalno društvo u kojem sam se osjećala prihvaćeno i sigurno, da sam dio njega. Jedni su me osuđivali zbog glazbe koju slušam, drugi zbog tema o kojima želim pričati, trećima se nije sviđalo to što nisam iz ugledne obitelji. Nevjerojatno je ružno kad ti se ide van i nemaš s kim, kad sama plačeš iza škole poslije nastave, sama piješ kavu u bircu jer nemaš s kim otići. Bila sam frendica mnogim ljudima, mnoge sam stavljala na prvo mjesto u svom životu, ali oni mene nikad. Uvijek sam pazila što kome govorim i svakoga pažljivo slušala, oni su me vrijeđali i odbacivali moje mišljenje. Držim se i ne dam na sebe, ali sam osamljena i nemam prijatelje. Imam 17 godina. Zaista nije smiješno.

TONKA

Provela sam djetinjstvo u malom mjestu na našem najvećem otoku. Toliko je mjesto malo da se u njemu iako se svi poznaju, različitosti primjećuju, ali ponajviše rastužuju ako si dijete koje nerazumije i družiš se s vršnjacima koji nerazumiju.
Ali, što roditelji rade, kako uče svoju djecu, zašto ne ukazuju na različitosti?
Ova pitanja danas mi se vrzmaju po glavi, vraćajući se unazad.
Igrala sam se sa svom ostalom djecom, išla u vrtić, osnovnu školu. Odrađivala tjelesni, izrađIvala radove na likovnomjer sam tad još nešto vidjela, ali ipak bila sam tužna i često sam kući dolazila u suzama.
Djeca se rugaju iz neznanja jer ne znaju šta znači biti slabovidna, a šta sliajepa osoba.
Ćorava, ćorava pronađi me! Pogodi di sam, ulovi me, a sve jer ne znaju.
Htjela sam role jer su sva djeca imala, jer bih sjedila na zidiću, suznih očiju gledala kako se moji prijatelji zabavljaju. Tako uoplakana došla sam kući i pitala mogu li i ja dobiti role?
Moji roditelji nisu mi ništa branili, dapače, puštali su me svukuda iako sa strahom, ali znajući kako ću jednog dana odrasti kao i moji prijatelji, kako ću zapravo i sama shvatiti što znači biti slijepa osoba.
U srednju školu išla sam u zagreb. S četrnaest godina otišla sam ih malog mjesta, sama i nesigurna, ali tvrdoglava i uporna čemu sam danas zahvalna.
Ćorava, hahaha, gle ju kako neće štap a ne vidi bili su komentari u školi gdje su djeca s oštećenjem vida!!!
Pa bar sam mislila da će mi tu biti jednostavnije, no nije jer na svojoj muci liječiš frustracije jer ima ipak onih koji ništa ne vide za razliku od tebe koji se samostalno možeš kretati, ali čitaš uvećani tisak.
Odrastajući zajedno s okolinom naučila sam
NIJE SMIJEŠNO što sam slijepa, ili u kolicima ili slabije čujem.
Nije smiješno vidjeti osobu od 20-ak godina s mentalnim teškoćama koje je na razini djeteta od 10, NIJE SMIJEŠNO!!
Prilagodi se, priđi i pomozi!!!

IRENA

Nakon 12 godina, još uvijek me koče riječi koje mi je izrekao netko tko je htio ispasti smiješan u svojem društvu…

MIKI

Danas sam čuo razgovor koji nisam želio. Osoba za koju sam mislio da mi je dobar prijatelj drugima je govorio ružne stvari o mome porijeklu. Duboko me to povrijedilo.

DUNJA

Moram priznati, nije jednostavno vidjeti one komentare ispod mojih slika.
“Glupačo.”
“Ružna si!!!”
“Nije ni čudno da nemaš dečka, pa tko bi htio biti s tobom?”

Nasmijem se i pravim se da me to ne dira dok u sebi gutam suze.

KRISTIJAN

To što sam Rom ne znači da kradem, varam, lažem. I ja sam samo čovjek i riječi bole.

IVKA

Profesor mi je rekao da je dobro ako završim i osnovnu školu te da se jedino zanatu mogu nadati. To me povrijedilo jer malo ljudi vjeruje u mene.

JOZO

To što sam konobar ne znači da me možete gledati kao manje vrijednog. I pogled zna uvrijediti. Ipak bez mene ne bi dobili svoje piće.

MARINA

Moj tata radi kao domar u školi. Djeca mi se zbog toga rugaju, a ja ne vidim ništa loše u tome ali me njihove riječi svejedno pogode.

MARIN

Trenutno je u našoj zemlji situacija da s izbjeglicama. Iznenađuju me ljudi koji su prošli rat i način na koji oni govore o njima. Tolika količina ružnih riječi a nisu upoznali osobno niti jednu izbjeglicu. Zar je naš mentalitet tako zadrt. Pa gdje ja to živim.

JOSIPA

Putem kući vozim se u tramvaju i imam priliku doživjeti verbalni govor mržnje muškarca srednjih godina, isfrustriranog i vidno ogorčenog nakon radnog vremena.

Sjedio je u tramvaju i preko puta njega mlada djevojka koja se smješka i dopisuje na mobitel. Ubrzo do nje dolazi starija gospođa sa vrećicama. Djevojka je skoncentrirana na dopisivanje te je ne zamjećuje.

Odjednom muškarac iz čista mira kaže: “Zar ja nakon 2 smjene i napornog rada se moram dizati gospođi a ti lez** glupa nisi u stanju se dignuti. Ma što si ti glup*** umišljaš, tko si ti?“

Djevojci je bilo neugodno i digla se ispričati da nije vidjela gospođu i lijepo zamoli gospodina da on sjedne natrag.

On je samo nastavi dalje vrijeđati, a ona se pravdati.

Cijeli tramvaj je čuo njegov govor mržnje, ali samo je jedan mladić stao na kraj govoru mržnje i rekao gospodinu da bi bilo dosta. Djevojku je zamolio da se prestane pravdati vidno ogorčenom i bezobraznom gospodinom jer svako daljnje opravdavanje i pridavanje  pažnje “nasilniku” budi agresiju i izaziva u njemu sve veći govor mržnje.

Ime ili nadimak * (obavezno polje)

E-mail ili kontakt telefon *(obavezno polje)

Opiši svoje iskustvo u nekoliko rečenica u kojemu opisuješ dogadaj ili situaciju za koju smatraš da je ozbiljna i da nikako nije smiješna