Umjesto toga završili smo u zaselku na obali Engleske. Nigdje žive duše. Do prvog gradića trebalo je 15 minuta autom. Prvih tjedan dana smo se pitali jesmo li mi ludi da nam je sve to čudno ili su oni ludi? Bilo je ludo.
Malko je nezgodno kad se četvero brucoša koji nemaju pojma o praktičnoj izvedbi performansa baci među profesionalne glumce, kazališne pedagoge, ljude s pravom pravcatom diplomom i ozbiljnim poslom za koji dobivaju prave novce kojima se samostalno uzdržavaju. Na trenutke (česte trenutke) osjećala sam se nedovoljno kompetentno, nedovoljno kreativno, odviše uljuljkano u monotoniju primanja tuđih ideja, a ne stvaranja svojih vlastitih. Tražili su od nas da se snažno grlimo i pritišćemo, valjamo po podu, budemo slijepe marionete, umačemo ruke u boju za zidove, šamaramo se, deremo, utjelovimo boje, okuse. Bilo je intenzivno, gusto iskustvo buđenja usnilih čula, otkrivanja onih za koje nismo ni znali da postoje, slijepljeno pokretom, gestom, glasom, porukom, intimom. Bojim se priznati da sam tek tada shvatila što umjetnost zaista jest. Kroz plač, sukob, ubojstvo, vojni logor, mrak i satiru otkrili smo naše unutarnje boljke i nemire. Bez patetike i moraliziranja pozabavili smo se socijalnim uključenjem.
Tvoj američki naglasak može prikriti rumunjsko podrijetlo, ali će on samo potpiriti zgranutost kada shvate da si imigrant s istoka u njihovoj prosperitetnoj zemlji. Na intervjuu za posao pitat će te kako je u Jugoslaviji, a svi tvoji napori u objašnjavanju povijesti bit će ionako uzaludni jer će posao dobiti žena koketnijeg izgleda. Naći ćeš se na zabavi na kojoj će netko objašnjavati gluhoj djevojci da bolje da ode jer ionako ne čuje glazbu i samo smeta goste. Bit će čudna atmosfeta na toj zabavi – netko će u prikrajku plakati, ali nećeš biti siguran trebaš li se uplitati i istražiti što se događa ili samo pustiti. Tiče li te se? Drugi će te pitati jesi li zadovoljan svojim tijelom te reći da te tako mršavog i ispijenog nitko neće htjeti. Pitat će te misliš li da si lijep. Stajat ćeš pred ogledalom, a oni će ponavljati pitanje dok ne odgovoriš. Reći će ti da je teretana ono što ti treba, a sablaznit će se nad tvojom pojavom koja ne uzima proteine. Doći ćeš na aukciju ljudi i nadmeti se za što egzotičniji primjerak. Morat ćeš biti glasan jer je konkurencija golema. Koliko ćeš ponuditi za „djevojku koja se neprestano smiješi“?
Slike se nižu kao u filmu – primjer osobnih iskustava i trauma ljudi s kojima dijeliš svaki trenutak. To iskustvo ne ostavlja ravnodušnim, koliko god bio zbunjen i ne znao što radiš. To iskustvo uči. Pokazati, a ne pričati. Prepustiti se, a ne vagati je li razumno i koliko smiješno izgleda. Postaviti pitanje, a ne dati odgovor. Kao u Imagine Johna Lennona – nacije poput jedne, ujedinjene u umjetnosti. Zone komforta su se širile, rasle, pucale i razbijale. Ne ostaju samo fotografije i interne šale koje ću ubrzo ostati zaboravljene. Ostaješ drugačiji ti.
Petra Galović