Prisutna sam na Internetu od doba Myspace-a. Oni koji razumiju takav humor shvaćaju da je to jako dugo. Internet je bio velik dio mog odrastanja. Od iščekivanja završetka škole kako bih se mogla ulogirati u Iskonov chat, preko otkrivanja novih bendova na Myspace stranici do komuniciranja sa svojim prijateljima putem starog MSN messengera, provodila sam mnogo sati dnevno online.
Je li u to doba postojao govor mržnje na Internetu? Vjerojatno je, možda ga nismo percipirali kao takvog, ali ga zasigurno nije bilo u tolikoj količini.
Sigurna sam da smo svi mi u djetinjstvu bili barem jednom žrtve nečijeg zadirkivanja. Ja jesam. I znam da mi je moj dom sa ultra sporom modemskom vezom pružao sigurno utočište. Tada mi nitko nije upućivao one ružne riječi koje bih svakodnevno čula u školi. Moj nasilnik nije imao Myspace, mail sam rijetko koristila, a šansa da se sretnemo u nekoj od chat-soba je bila iznimno mala.
Danas svi vodimo online život. Biramo najljepše filtere kako bismo pokazali savršen ten, uploadamo slike s ljetovanja gdje smo prekrasno mršavi i preplanuli, uploadamo slike samo fotogeničnih jela, dijelimo s neznancima trenutke našeg osobnog života. Imamo tu neodoljivu želju i potrebu prikazati da živimo savršenim životom.
Žao mi je onih ljudi koji ne shvaćaju da to nije stvarnost. Osjećaju se loše jer nisu dovoljno lijepi, nemaju dovoljno novaca, ne putuju na tako egzotična mjesta, nemaju tako prepun ormar i najnoviju šminku. Žele taj lijepi,šareni, novi proizvod jer su ga vidjeli kod barem 3 hrvatske blogerice, slijepo prate trendove kako bi i oni bili dio tog kul društva, uploadaju selfie-je, izvode challenge-e i kao zombiji čekaju daljnje naredbe.
Priznajem, i ja sam kriva, nekad i mene ponesu slike šarenih stvarčica koje jednostavno moram imati. Tada se sjetim najdražeg mi citata iz najdražeg mi filma: “Stvari koje posjeduješ na kraju posjeduju tebe.”
Žao mi je današnje djece. Zbog isfrustriranog vršnjaka, postaju žrtve nasilja. A načini na koji dobivaju udarce su mnogostruki- fejs, mail, Whatsapp, društvene mreže- udarci samo pljušte. Uvrede su raznolike, a djecu pogađaju i one najbezazlenije jer nisu dovoljno izgrađene osobe.
Mislim da sam jedna od rijetkih osoba koja u ovom trenutku češće koristi normalne, već zastarjele poruke umjesto poruka preko Vibera ili Whatsappa. Ne borim se protiv tehnologije. Naprotiv, volim je, ali više volim svoj život. Ne želim biti online 24 h na dan. Ne kažem da će govor mržnje nestati ako isključiš router, ali bit će ga manje. Bar za tebe koji nećeš vidjeti one grozne komentare ispod dnevnih vijesti, barem na par sati. Ako se isključiš i odeš offline, pa makar nakratko, neće ti se ništa dogoditi. Ne brini, preživjet ćeš.
Ana Tavić