Sve što sada znam

Carrie Hope Fletcher britanska je vloggerica* koja je zaslužna što sam bila dio ove predivne kampanje. Otkriti njezno postojanje u bespuću Interneta bilo je kao nekom romantičnom sanjaru primiti paket kreposti, čiste dobrodušnosti i ljubaznosti. Carrie je kuštrava glumica i pjevačica s West Enda koja obožava diznijevsku čaroliju, cheesy ljubiće i klišeje, dobar čaj s mlijekom i topli zagrljaj; treba li joj pridjenuti još pridjeva kako bi se objasnilo koliko je moja tinejdžerska malenkost koja ne voli „sve što vole mladi“ i koja se bori za svoje pravo da vječno ostane dijete prigrlila njezino biće kao iskrenu, iako daleku prijateljicu, a njene videe kao spas od srednjoškolske svakodnevice?

 

Djevojčica puna nadetumblr_oi6qft1szL1qb7sgoo1_1280

Svojim zaraznim optimizmom i gorućim idealizmom uspjela je povezati i okupiti toliko istomišljenika da je već u prvoj godini postojanja kanala oko sebe stvorila čitavu malenu Youtube zajednicu (kasnije veću od same platforme) koja se ubrzo samoprozvala the hopefuls (prema eng. hope – nada, i njezinom srednjem imenu Hope). Vrijednosti koje je od početka svog javnog djelovanja propagirala bile su ljubav, dobrota i ljubaznost prema svima, uzajamno poštivanje i uvažavanje, prijateljstvo i timski rad. Ponekad, kada ne bi snimala pjesme, svoje prijatelje ili bauljanja po kazalištima u kojima bi nastupala, Carrie bi u videima iznosila svoja trenutna razmišljanja o tim univerzalnim vrijednostima i situacijama u kojima ih je teško živjeti. Stoga bi povremeno zajednici hopefulsa predlagala male projekte kako bi, hopefully, učinili ovaj svijet tek malo boljim mjestom. Pa sam tako i ja, zapaljena idejom i baš kao i ona, kupila blok post-ita i ljubičasti flomaster i počela po ogledalima u trgovinama s odjećom lijepiti poruke tipa „Ne srami se svoga tijela, odlično ti stoji!“ ili „Sretan put! 🙂 “ po staklima tramvaja. Još bih ispod stavila malu oznaku @hopefulnotes koja je trebala biti „znak raspoznavanja“ između hopefulsa (iako pojma nisam imala gleda li itko u Hrvatskoj njezine videe) i potaknuti nalaznike poruka da guglaju riječi i uključe se u tu malu misiju. (video: Nice for No Reason)

Fascinacija Carrie nije došla sama od sebe – godinama pratim jedan britansko-američki ogranak vlogera kojeg je i ona dio. Riječ je zapravo o mreži prijatelja (uzajamno povezanih stvarnim životom i Internetom) koji su započeli snimati vlogove u razdoblju 2007.-2011., kada su Youtube i njegovi danas klasični žanrovi bili tek u osnutku. Ti su vlogeri tada bili anonimci (često ne previše popularni u svojoj „stvarnoj“ okolini) koji su, eto, slučajno pronašli posve nov način izražavanja sebe i svoje kreativnosti te htjeli podijeliti svoje mišljenje o nekim društvenim fenomenima sa širokom publikom (koja bi, za razliku od „stvarne“ okoline, to mišljenje mogla smatrati relevantnim). Budući da je odjeljak komentara na Youtubeu otvoreno polje za mini kritiku i diskusiju, ali i stihijsko, često prosto i neosnovano ad hominem blaćenje, svi su se oni u mnogim svojim videima referirali upravo na taj dio svoga posla, a time otvorili i trend online dijaloga o govoru mržnje, njegovim manifestacijama i mogućim rješenjima.

Stoga, kada sam jedne večeri nabasala na poziv Zaklade za program “Mladi protiv govora mržnje na Internetu“, nisam imala dvojbi. Htjela sam biti poput svojih uzora – javno i bez srama stati ispred slabijih, onih potlačenih, diskriminiranih i gurkanih na rubove i reći „NE, to nije u redu!“. U naletu pravdoljubivog entuzijazma, latila sam se ispravljanja krivih Drina. Kako sam pisala, Carrieni videi su u mnogočemu postali inspiracija za moje blogove. Da letimice bacite pogled na tek neke od njezinih videa (Opinions on the Internet, How To Handle A Bully, Responsibility On Youtube, Brutal Honesty i dr.), bilo bi i više nego jasno da je upravo Carrie bila jedan od glavnih aktera u formaciji mojih stavova glede društveno odgovornog izražavanja i djelovanja na Internetu. A kako joj je polazilo za rukom u tolikoj mjeri godinama oduševljavati i usmjeravati i mene i još šestotinjak tisuća ljudi? Carrie je bila megapopularna, superslatka zvijezda svog malog virtualnog (i drugog, zbiljskog) svemira kojeg je izgradila isključivo svojim pozitivnim primjerom i poticanjem drugih na dobrotu. Dokaz da lijepa riječ, pozitivan stav i predan rad nužno rezultiraju plodom i najboljim mogućim ishodom. U mojoj je svijesti postala zlatni ideal samoaktualizacije koji se nametnuo kao ono što bi trebala biti svačija težnja.

 

Rušenje iluzije

Kampanja je tekla, blogovi su se štancali na tjednoj bazi, a ja sam nastavila propagirati ono što me Carrie učila. Ipak, sve sam češće bila stavljana pred zid skepse kada bih sa svojim (našim) pristupom govorila drugima o kampanji. Nespremnu su me dočekivala pitanja: Ali, ŠTO jest „govor mržnje“? Postoji li jednak moralni filter u dubini duše svake osobe? Može li svatko, prema tome, ipak znati gdje je granica govora mržnje? Nije li moja pogrdna riječ i psovka dio moje slobode govora? Moram li zaista uvijek biti konstruktivan kada izgovaram svoje mišljenje? Zar si uistinu ne smijemo dopustiti „loše dane“ u kojima smo bez razloga otresiti prema drugima?

Kada je splasnuo početni zanos, dugo sam kružila po marginama nikako ne uspijevajući iščitati odgovor na sredini stranice. Zabluđena da govor mržnje u istoj mjeri obuhvaća naslije i nekonstruktivne, samodostatne i pakosne primjedbe koje izlaze iz pojedinačnih frustracija, zaplela sam se u zamku otvorenosti pojma „govora mržnje“, moraliziranja i pitanja slobode govore. Mahnito sam tražila odgovor na pitanje svrhe kampanje u okolnostima u kojima protivnik naše borbe predstavlja veliko sivo područje.

Ipak, shvaćanje problema i pronalazak rješenje došli su, i to popraćeni zvukom „klik“.

Doduše, cijelo prosvjetljenje te problematike zadobilo je (meni osobno) razočaravajući predznak. Prije gotovo godinu dana na jednom se internetskom portalu našao članak koji bih okarakterizirala izuzetno provokativnim, uznemirujućim i uvredljivim. Ne sjećam se svojih misli kada sam ga prvi put pročitala, ali sam ga spletom okolnosti nedavno ponovno dobila u ruke na jednoj edukaciji na kojoj smo se, između ostalog, bavili pitanjem granice između slobode govora i govora mržnje. Nakon kraće rasprave i debate o članku, pročitali smo Priopćenje Vijeća za elektroničke medije čiji je zadatak bio odrediti može li se izvjesni članak klasificirati kao govor mržnje. Da parafraziram, rekli su nešto ovako: članak može izazvati osjećaj poniženosti, povrijeđenosti i uvrijeđenosti, pojedini se izrazi mogu smatrati neukusnima i apsolutno neprimjerenima u javnoj komunikaciji te cijeli tekst, svojom retorikom i tonom, podiže tenzije i dodatno pojačava napetosti u društvu, zanemarujući odgovornost za javno izgovorenu ili napisanu riječ.

Tada je uslijedio ključan „ALI“ koji je klasificirao slučaj:Logo-AEM

Međutim, neprofesionalno, senzacionalističko izvještavanje i iznošenje tvrdnji i vrijednosnih sudova koji mogu biti uvredljivi i pogrdni ne predstavljaju nužno govor mržnje, tj. onaj govor koji zaista jeste huškački i poziva na mržnju, netoleranciju, diskriminaciju i potencijalno dovodi do nasilja i nemira, imajući u vidu kontekst u kojem je objavljen.

Šok i nevjerica! Službeno Vijeće doslovno je izjavilo kako je potpuno dopušteno vrijeđati te niskim i senzacionalističkim diskurzom krajnje banalizirati nečije temeljne vrijednosti jer – ukoliko ono ne prelazi granicu doslovnog čina ili poziva na čin mržnje i nasilja – to nije govor mržnje! Bio je to krah svih mojih višemjesečnih uvjerenja i nastojanja. Kako je moguće da se zbog par konstruktivnih elemenata cijeli tekst pun prijezira i odvratnih sintagmi ne klasificira kao govor mržnje? Dokle seže krajnje neugodna i neprimjerena satira?

Ipak, klupko pitanja se počelo odmotavati. Dalje u Pripoćenju Vijeće argumentira svoje zaključke pokušavajći razložiti i definirati govor mržnje, što je za mene dodatno demistificiralo cijelu problematiku:

U pravnoj teoriji postoje brojne definicije „govora mržnje“. Sve te definicije, usprkos razlikama, sadrže i ističu dva bitna elementa kao specifične distinktivne značajke “govora mržnje“:
– prvo, mora se raditi o izražavanju određenih mrzilačkih i uvredljivih poruka, odnosno sadržaju kojim se izražava, zagovara ili potiče mržnja, diskriminacija ili nasilje, ili koji ponižava, dehumanizira ili obezvređuje
– drugo, takav mrzilački/napadački govor mora biti usmjeren protiv određenih ciljanih, ponajviše manjinskih, ranjivih društvenih skupina i/ili njihovih pripadnika, koji se mogu identificirati po određenim zajedničkim objektivnim značajkama kao što su rasa, boja kože, nacionalno ili etničko podrijetlo, vjera, spol, seksualna orijentacija, imigrantski status ili porijeklo i slično.

Nakon takvog odmaka, došlo je do neizbježnog razbijanja mnogih iluzija o diskurzu online govora koje sam stvorila proteklih mjeseci. Naravno, svatko je slobodan napisati što ga je volja na način koji izabere, bio to uvredljiv, ciničan, vulgaran ili kakav drugi. Ne mora čak biti ni konstruktivan! Ova se kampanja ne bori protiv „ružnih riječi“, nego „govora mržnje“ – njihove najradikalnnije forme.

 

Cenzura za život u sigurnom mjehuriću

Prije koji tjedan gledala sam Carrien video Only Love Is Spoken Here, koji me potaknuo da iznesem sumu svojih trenutnih misli i osjećaja oko ove teme u, prikladno, zadnjem blogu. Ironično je, no upravo sam u tom videu, radu vlogerice koju sam smatrala utjelovljenjem pacifizma, tolerancije i demokratičnosti, sada vidjela primjer pomaknutog shvaćanja slobode govora.

olisph

U ožujku ove godine bit će šest godina postojanja Carrienog Youtube kanala, te je ona tom prilikom zahvalila svima koji čine zajednicu hopefulsa što su kroz sve te godine ostali dobro, inkluzivno, ljubazno i toplo društvo koje se međusobno podržava. Vjeruje da je tome zaslužna činjenica što nikada nije imala viralni video koji bi privukao mase, nego je sav dijalog te zajednice ostao interni, kao i publika koja je ostala ista i manja, ali posvećena. Budući da je tomu tako, izjavljuje da osjeća odgovornost da tu zajednicu očuva sigurnom, te stoga kada netko piše ružne, zle i uvredljive i nekonstruktivne komentare na njezine videe ona ih obriše, a autorima onih doista pretjeranih i zabrani njihovo pisanje.

Nadalje, Carrie kaže da bi neki to mogli nazvati cenzurom, ali da ona svoj kanal kao svoju kuću: njezina su vrata uvijek otvorena te ljudi mogu ulaziti i izlaziti kako ih je volja. No, ukoliko netko dođe u njezinu kuću i počne vrijeđati i nju i prisutne ljude, ako bude neugodan, nepristojan, bez poštovanja, sirov, prost i neobziran, misli da se nitko ne bi protivio da tu osobu „izbaci iz kuće“.

„Neću ostaviti neobzirne, bez poštovanja i bezobrazne ljude među svojim komentarima samo zato što bi mogli misliti da im oduzimam slobodu govora. Jer, novosti, sloboda govora ne znači da imaš pravo biti šupak!“

Ne, Carrie, u krivu si. Sloboda govora znači upravo to – da možeš biti šupak ako to želiš. Znači da se ne moraš truditi reći stvari na lijep način, znači da ne moraš biti konstruktivan, znači da ne moraš biti obziran. To JEST sloboda govora. Ponekad nismo najsretniji što ju svatko ima, pa se onda šalimo na račun toga, ali ovaj bi svijet bio poprilično loše mjesto da to nije tako. Dobro je što je ovdje, kakve god metode i načine rabila. Čim postoji, nužno postoje misao, kritika, oporba većini i ideja da može biti „drugačije“, što ponekad podrazumijeva „bolje“. U koliko god malim količinama postojala i koliko god znala biti gruba, ona je dragocjenost demokratskog svijeta koja se nipošto ne bi trebala mijenjati za to da nitko ni u kojem trenutku ne bude povrijeđen. Niti jedan sustav čiji se temelji ne propituju (što je pogubno za njega samoga) ne može ovisiti o tome je li propitivanje dovoljno ljubazno i velikodušno. Ono što radiš JEST cenzura jer tvoj Youtube kanal nije tvoja kuća; on je više poput dijela parka (dakle javnog prostora) na kojem ti je dano mjesto za kampiranje, ali ne i pravo da tjeraš ljude iz tog dijela parka.

Unatoč tome, sloboda govora ne podrazumijeva otvoreno polje za nekontroliranu jezičnu lavinu te uvjet slobodnog govora ne smije prevladati nad kvalitetom njegova sadržaja. Govor mržnje tek je krajnja točka razularene slobode do koje nikako ne bi smjelo doći, pa stoga i najmanji fragmenti svakodnevne komunikacije moraju biti usmjereni njegovanju kulture slobodnog govora i educiranju o istoj. U tome u leži svrha naše kampanje: naš cilj nije samo suzbiti govor mržnje, nego ga i spriječiti upozoravajući na slobodan govor koji bi mogao u njega eskalirati. Pa iako slobodan govor dopušta razne malverzacije i ima milijun sivih i dvosmislenih područja, važno je ipak pokušavati ga usmjeriti u one utvrđene i postojane (u krajnjoj liniji i društveno kodirane) niše pristojnosti, obzirnosti, konstruktivnosti i tolerantnosti. Kultura slobodnog govora ne pada s neba izabranim pojedincima; ona je diskurz koji se uči upotrebljavati, jednako kao što je za njeno svladavanje potreban i određen rad na sebi: učiti se strpljivosti, dijalogu, prihvaćanju i poštivanju drugačijeg, argumentiranoj raspravi i informiranju na što više različitih izvora.

Tako se opet vraćamo na početak i Carriene idealistične vrijednosti. Koliko god ušećereno i artificijelno mogle izgledati, one ipak jesu ideje i ideali kojima bi se trebalo težiti u onom platonskom smislu. Slijedimo li ih, pogriješit ćemo prije ili kasnije u svakom slučaju („tko radi taj i griješi“), no što je više postavljen ideal kojem težimo, to će naša pogreška u cjelokupnim razmjerima biti manja. A važno je pokušavati, bez obzira na izglednost da uistinu promijenimo nešto, jednako kao što je važno i lijepiti blesave poruke po tramvajima, davati iskrene komplimente bez posebnih namjera i činiti dobre stvari bez pretjeranog razloga. Kako kaže izlizana fraza (a nekako je ipak prigodna za zadnji blog): „Tko će ako ne ti, kada ako ne danas?“

 

Petra Galović

 

*vlogger (video+bloger) – osoba koja radi blogove u mediju videa, te su njegovi vlogovi forma internetske televizije. Vloggeri često stavljaju svoje videe prema tjednom rasporedu te putem opcije „pretplate“ stvaraju bazu obožavatelja koja ih redovito prati

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *