Gledala ga je dok je spavao. Ljeto je već odavno žarilo, a sparina u sobi ju je omamljivala. Vani se čulo glasanje zrikavaca. Po njihovoj dinamici i intenzitetu zaključivala je kako živa na termometru već zasigurno dostiže brojku 30.
A tek je početak srpnja, uzdahnula je i progutala komadić ljepljivog zraka.
Do nje je ležao čovjek njezinog života. Nakon brojnih propalih veza, veza s psihopatima, emocionalnim vampirima, lažovima i s ljudima koji su joj svaki pomalo nepovratno načeli dio njezinog srca, pronašla je NJEGA.
Kliknuli su odmah na početku. U prvih sat vremena znala je da je našla svoju srodnu dušu, nekoga tko ju nadopunjuje, tko ju čini boljom osobom. Htjeli su iz života iste stvari. To nisu bile samo one velike, sasvim obične stvari. Kućica u cvijeću je klišej, ali oni su imali zajedničke i sitnice, kombinacije i varijacije želja koje garantiraju da si našao svoju srodnu dušu.
Pomilovala ga je po kosi i igrala se sa suncem koje mu je obasjavalo lijevi dio lica.
Zašto ne mogu biti sretni zbog mene?
Imati uzvraćenu ljubav i još od toliko divne osobe, velika je to stvar! Kad se činilo da su stvari predobre, nešto je moralo poći po zlu.
Samo da nije musliman.
Roditelji nisu uopće bili sretni i zadovoljni njenim izborom. Mogao je biti Hrvat, pobogu, mogao je biti i Bosanac, ali zašto baš musliman? Pa oni su tako različiti!
Znala je da ako ostane u vezi, izgubit će potporu roditelja. Iako je ona njima objašnjavala da on toliko ne drži do vjere i da zapravo ni ne obilježava vjerske blagdane, roditelji nisu posustajali. Imala je osjećaj da komuniciraju dvjema različitim jezicima i da se nikako ne mogu sporazumjeti.
Roditelji su joj bili bitni, ali bila je i sretna da je pronašla NJEGA. Ni sa kim se nije osjećala toliko sretna, nitko ju nije toliko pazio i volio kao ON.
Zašto je ovo toliko komplicirano? Okrenula se prema njemu, tiho ga poljubila i položila dlanove na svoj trbuh.
—
“Znaš da me to užasno nervira!”
“Što”
“Zašto me uvijek predstavljaš kao prijatelja. Svima je sve jasno, ljudi nisu glupi.”
“Pričali smo već o tome…”
“Da, pričali smo i još ćemo!”
“Gledaj, ne da mi se večeras o tome, stvarno sam umoran.”
“Ne, baš večeras ćemo, raspravit ćemo. Zašto te strah? Čega te strah?”
“Pa znaš da moji roditelji ne znaju. Rijetki moji prijatelji zapravo znaju…”
“Da, pa što? Ne kužim u čemu je problem!”
“Lako je tebi reć. Ti imaš samo oca kojeg ionako nije briga za tebe.”
“E pa baš ti hvala! Nekad znaš baš biti bezosjećajan!”
“A sorry, znaš da nisam tako mislio. Ok, možda si ti hrabriji od mene. Možda želim imati dobar odnos sa svojim roditeljima, možda želim imati neke prijatelje.”
“Ali onda možda nećeš imati mene! I možda zapravo neće tako loše reagirati. Ni oni ni tvoji prijatelji!”
“Ma daj, molim te. Pa vidi u kakvom društvu živimo! Ustvari, gle, nemojmo večeras, molim te. Stvarno nisam danas raspoložen. Reći ću jednom. Kad bude bilo vrijeme.”
“Nikad neće biti vrijeme. Ovo se predugo razvlači već.”
“Ajde, nemoj, molim te. Pa rekao sam ti da…”
“Nisam siguran da večeras želim biti ovdje. Idem kod Petre.”
“Daj, nemoj biti takav. Dođi ovdje!”
“Idem. Nemoj me zvati večeras”.
Ana Tavić
Fotografije:
Scena iz filma “Volim te”, redatelj Dalibor Matanić, 2005.
Sage Sohier “Stephanie and Monica”, Boston, 1987.