Sjela je toga dana na autobusnu stanicu. Bio je sasvim običan dan. Običan, monoton utorak. Pomalo i dosadan. Utorkom se ništa uzbudljivo ne događa. Mrštila se i gunđala nešto sebi u bradu. Nije joj se dalo na posao. Nije joj se dalo provoditi 10 sati u onom uredu. Deset, jer uvijek radi prekovremeno, iako joj u ugovoru piše brojka 8. Osam sati za koje je plaćena.
Razmišljala je o svemu što bi sad radije radila nego otišla na taj posao. Uvijek je htjela pisati knjige. Imala bi malu drvenu kućicu, onakvu koju viđa u katalozima vrtnih proizvoda i onakvu koju bogataši kupuju kako bi u nju uredno pospremili svoj alat. Kućica bi bila mala, bila bi minimalno opremljena i imala bi samo stol i stolicu. I pisaću mašinu, jer je nekako više poetski pisati romane na pisaćim mašinama. Gledala bi u svoj vrtić, u kojem bi imala mali povrtnjak. U zraku bi mirisalo more, a miris svježeg zraka ulazio bi kroz odškrinut prozor. Prsti koji bi bili ljepljivi od soli, pod navalom inspiracije, stvarali bi prigušene, ali snažne udarce po tipkama dok bi se bijeli papir punio slovima. Nije znala zašto, ali u njenim sanjarijama uvijek bi bilo proljeće. Proljeće je nekako baš kreativno.
Namrštila se jer je znala da ovakvim tempom i s ovakvom plaćom neće nikad imati tako nešto. Nije bila sretna na ovom poslu, ali se bojala promjene. Pomirila se s tim jer je bila mišljenja kako je bolje imati ikakav posao, nego nikakav. Pogotovo s obzirom na zemlju u kojoj živi. Nekad će valjda nešto bolje naići, pa će imati svoju kućicu.
Kad je već razmišljala o stvarima koje su malo vjerojatne da se dogode, sjetila se svoje galerije iz mašte. Ako ikad dobije na lotu, kupila bi malu prostoriju u kojoj bi davala priliku mladim, neafirmiranim umjetnicima. Kretala bi se u kreativnim krugovima, a ona se ne bi morala brinuti o plaći i plaćanju računa. Iznos koji bi osvojila bio bi dovoljan kako bi radila samo ono što se njoj sviđa do kraja života. „Tko zna, možda jednom i dobijem na lotu!“.
Razmišljala je o svom dečku. Voljela ga je i njihovu vezu, ali bilo je vrijeme da im veza pređe na sljedeću razinu. Kada će početi živjeti skupa? Frustrirala ju je činjenica kako nije bilo izgledno da će to biti u bližoj budućnosti. Nasmiješila se dok je sanjarila kako bi to izgledalo. U malom stanu ispunjenom ljubavi, bili bi utočište jedno drugom. Dočekivala bi ga željno u hodniku dok bi iz dnevnog boravka dopirala neka melodija s vinila. Zaljubljeno bi se zagrlili, poljubili i počeli plesati zamišljajući da su u starim crno-bijelim filmovima. Tada bi se on smijao i hineći ljutnju rekao kako bi stvarno bilo vrijeme za ručak.
Trgnula se iz misli. Čudno je kako taj bus još uvijek ne dolazi. Pogledala je na sat, bacila pogled u rokovnik i provjerila listu obveza koju mora do vikenda obaviti. Za vikend će se vidjeti s dečkom, na što se opet namrgodila jer je bila svjesna kako joj ovakvi susreti predstavljaju puno planiranja i nešto sličnoj običnoj obvezi. Jednom će se valjda i to promijeniti.
Htjela je putovati. Nije imala novaca na bacanje, pa je to uvijek nekako odgađala. Voljela se osjećati sigurnom, pa je uvijek zadnje novce čuvala, nego potrošila na neko putovanje. Jednom će valjda skupiti nešto novaca i otići na putovanje.
Trgnula se iz misli kad ju je neki srednjoškolac slučajno okrznuo torbom. Tada je primijetila kako se stanica napunila ljudima i nikome nije bilo jasno zašto taj prokleti bus još uvijek nije došao. Bacila je pogled na sat i zaključila kako, ako sad krene pješice, još uvijek stigne na vrijeme na posao. Uzela je torbu sa klupice, omotala se šalom i pomalo smušeno krenula pretrčavati cestu. Posljednje čega se sjeća je bila žarka, bijela svjetlost gradskog autobusa.
Ana Tavić
*After dark, illustration by Harriet Lee-Merrion