Sjela je za stol u vrtu, uzdahnula i otpila gutljaj čaja. Bio je prvi proljetni dan ove godine, a miris tog godišnjeg doba se osjećao u zraku. Voljela je taj miris. Svake ga je godine dočekala na drugom mjestu, u drugom gradu, u drugačijoj klimi. A on je uvijek nekako bio jednak. Zanimljivo! Taj oporan, sladak miris mirisao je na sreću, optimizam i vjeru u bolje dane. Nakon svake sumorne, sive zime, miris je dodavao šare, boje i oblike, okretao je kotačiće i mijenjao stvari na bolje.
Nije ni shvatila da se toliko zadubila dok nije čula lavež svog psa. Bilo je 11 sati ujutro. Kao i inače, poštar ni danas nije kasnio. Točan kao urica, ovaj vedar i uvijek nasmijan čovjek predao joj je naramak plavih i bijelih kuverti. Kao i svakog puta, ponudila mu je sok ili neko osvježenje, što je poštar, kao i po običaju, odbio te nastavio svojim poslom.
Položila je pristigla pisma na kuhinjski stol i vratila se u vrt. Zapazila je da joj mobitel vibrira, ali odlučila ga je ignorirati. Ne trebaju joj nikakve smetnje trenutno, ovo je bilo bitnije. Dok je sjedila tako nepomično, osjetila je svrab na ruci. Počelo je toplije vrijeme, a s njime i napasnici u obliku komaraca. Inače su je nervirali, ali sada je samo gledala tu krvopiju kako joj pije krv. Pozornost joj je privukla tetovaža koju si je dala istetovirati kad je imala 15. Roditelji prvih mjesec dana nisu ni primijetili, a i poslije im je bilo svejedno.
Tetovaža je bila obična, srednje veličine. Crnim je slovima pisalo “Fortes fortuna iuvat” (Sreća pomaže hrabre). Posprdno se nasmijala. Iz nosa joj je izašla veća količina zraka, a oči su joj u trenutku postale sive i bezlične. Razmišljala je o toj tetovaži. Onda je bila glavna faca u razredu. Izabrala je baš tu izreku jer je se najviše dojmila,a za razliku od ostalih vršnjaka, sviđao joj se latinski. Mislila je kako je baš motivacijska i kako će biti prikladna u bilo kojem razdoblju života. Gdje je nestala ta hrabrost?
Nije ni shvatila kako silovito žvače žvakaću gumu dok ju čeljust nije počela boljeti. Žvakaća je već izgubila i boju i okus, pa ju je odlučila ispljunuti. Kroz glavu joj je prošao dokumentarac u kojem je čula kako ptice nekad pojedu iskorištene i bačene žvake misleći da je hrana te uginu. Zgroženo je otkinula kut papira, zamotala žvaku i pažljivo ju položila na stol.
Što se dogodilo, gdje su se stvari promijenile? Početak je bio lijep. Činio ju je sretnom. Kad se dogodila ta promjena? Danas nije više osoba kao prije 7 godina. Izgubila je svoje samopuzdanje, a on nije nikad propustio priliku da ju kritizira. Osjećala se manje vrijednom, a u svađama je uvijek bila prikazana kao glavni krivac. Njen posao nije bio dovoljno dobar, njezina odjeća mu se nije sviđala, zbog njega se prestala šminkati. “Izgledaš ko kurva s tim crvenim ružem!” Nekad bogat krug prijatelja sveo se na dvoje ljudi koji ionako ne žive ni približno blizu nje. Sada je razmišljala kako je bila glupa. Nije trebalo doći do toga, trebala je shvatiti odmah kad je ostala bez svojih prijatelja. Kroz glavu joj je prošlo kako je tada osjetila olakšanje jer neće imati razloga da on bude ljubomoran. Ali on je uvijek nalazio razloge. Bio to susjed kojeg bi pozdravljala ujutro, kolega s faksa koji joj je čestitao rođendan na fejsu ili nasumični prolaznik koje bi sreli u šetnji. Osjećala se usamljeno. Bože moj! Pa kako sam dopustila da dođe do toga? Kad mu je rekla da nije sretna i da se ne osjeća ugodno u ovoj vezi zbog načina kako se ponaša prema njoj, on je je odbrusio. “Šta filozofiraš, pa nije da te tučem.” Fizičko nasilje bi bio samo zadnji čavao u lijesu njene slobode, mislila je, ali verbalno i psihičko maltretiranje nije bilo ništa manje bolno.
Htjela je već to nekad prekinuti. Pa kako će nakon 5 godina prekinuti vezu, što će ljudi reći? Nakon 6. je pomislila kako ne želi da ljudi na fejsu komentiraju njenu promjenu statusa. Nakon 7. su praktički već bili pred oltarom. Pa šta će mi roditelji sada reći? A i tko će me sad sa 30 godina htjeti? Ostat ću zauvijek sama!
U tom trenutku se slomila. Zbog straha koji je poprimao više obilježja, dopustila je da ovo postane toliko ozbiljno. U jedno je bilo sigurno- sad ili nikad. Njezina mala, koščata ruka je uzela kemijsku olovku i na onom istom komadu papira iz kojeg je istrgnula kut kako bi bacila žvakaću gumu, drhtavim rukopisom napisala: Ne mogu više. Problem je u meni što smo toliko daleko dogurali. Ne mogu te više ni pogledati, do toga je došlo, vjeruješ mi? Svaki čovjek ima svoje granice, a ti si došao do moje. Ne želim više biti s tobom. Ne zovi me i ne traži me.
Znala je da ju neće više tražiti. Osjećala se sigurno i zaštićeno. Duboko je udahnula, dok joj se miris proljeća širio nosnicama. Od sada sve ide na bolje!
Preklopila je papir par puta i ugurala ga u kuvertu. U taj čas joj se u vrtu pojavio mlađi brat koji je zbunjeno gledao što radi.
“Odnesi to na poštu, molim te, ja nemam vremena!”. Brat ju je začuđeno pogledao, slegnuo ramenima te se okrenuvši na petama, počeo udaljavati iz dvorišta.
Ana Tavić
*ilustracija: Daniel Segrove