„Pogledaj jadnicu šta je obukla, utegla se ko šunka u ovitku! Fuj!“ , čujem neugodne komentare sa susjednog stola u kafiću u koji sam došla na miru popiti kavu nakon faxa. Podignem pogled i vidim uobičajen prizor, tri cure gotovo identičnog izgleda okupljene oko iphonea jedne od njih, pogrugljivo se smiju i listaju nečije profilne fotografije na fejsbuku. Svaki udarac ogromnog rozog umjetnog nokta po ekranu izazove novi val vrijeđanja i podrugljivo smijanje okupljenih.
Pokušavam uživati u sunčanom danu i ono malo slobodnog vremena što ga imam u pauzi od predavanja, ali nažalost moj stol je preblizu njihovog i ne mogu ne čuti ono o čemu pričaju. Afektiraju, mašu rukama, zgražaju se i glasno smiju nebi li ih svi u kafiću primjetili. Ispeglana plava kosa do ramena, tenisice na petu i uske traperice ne plijene dovoljno pažnje budući da je oko osamdeset posto cura za susjednim stolovima upravo takvog profila. No one nisu propustile priliku da pokažu kafićkoj populaciji kako se ludo zabavljaju, puno bolje nego ostali koji mirno piju svoju dosadnu kavu i razgovaraju o svakodnevnim temama.
Odlažem novine i u mislima odlazim negdje daleko, u vrijeme kad su ljudi zaista razgovarali da bi se zabavili, djelili mišljenje i zbijali šale na kavama. Pogledam oko sebe i primjećujem da bi u kafiću vladala apsolutna tišina da nema muzike koja popunjava prazninu nekad ispunjavanu razgovorima i druženjem. Lica su zadubljena u ekrane, ozbiljna, dosađuju se i tipkaju, a u pauzama od takvih aktivnosti blijedo gledaju uokolo. Ne primjećuju zrake sunca na licima koje na mene nakon dugotrajne zime djeluje tako smirujuće i opuštajuće, ne nasmijavaju ih dva vrapca koja se bore oko mrvice na podu, ne interesira ih priroda koja se budi naočigled.
„Koja si ti kraljica! Sad ću i ja komentirat! Glupačo, pogledaj se i operi kosu hahaha“, umiru od smijeha djevojke za susjednim stolom i tipkaju po svojim ajfonima obrubljenim kristalićima. Sa žaljenjem ustanovim da te cure moraju imati više od dvadeset godina, a zabavljaju ih toliko prizemne stvari primjerenije desetogodišnjakinjama u pubertetu. Vrag mi ne da mira i vadim svoj „pametni“ telefon toliko spor da prođu dva tramvaja dok učita fejsbuk. Navirujem se preko ramena jedne od njih i utipkavam ime žrtve u svoj mobitel. Ugledam simpatično i ugodno lice mlade djevojke širokog osmjeha. Listam profilne fotografije i nailazim na spornu fotografiju djevojke u bikiniju okružene ekipom na nekoj plaži. Broj komentara se iz minute u minutu povećava i ja shvaćam da se tri cure za susjednim stolom natječu koja će napisati gori komentar i više je izvrijeđati. „Ovo joj se nebi dogodilo da nije dirala mog bivšeg dečka! Sad će svi vidjeti kolika je drolja,a ona će skužiti da se ne smije dirati u nešto što je bilo moje!“, likuje jedna u trijumfu.
Bez riječi se dižem, ostavljam novac za kavu i gotovo u trku se udaljavam od nasilnica. Shvaćam da mi je mobitel još u rukama, brzo provjeravam svoje postavke privatnosti i modificiram ih da moj profil bude dostupan samo mojim najbližim prijateljima. Koje još, na sreću, imam u stvarnom prizemnom ovozemaljskom svijetu, a ne u virtualnoj imaginaciji. Ludo je vrijeme došlo…