Godina, imenica koja mijenja sve i ne mijenja ništa

ZIMA

Skoro je ponoć, opet sam predugo odgađala posljednju šetnju. Kauč je tako udoban, serija je baš postala zanimljiva ali on uporno gleda. I gleda. Neprestano maše repom i tiho zacvili. „Hoćemo vanka?“ djeluje kao okidač – uslijede skakanje, lajanje i trčanje po dnevnom boravku. Navlačim čarape i tenisice, jaknu, šal i zimsku kapu. Približivši se vratima, čujem zavijanje bure i jedva se natjeram na izlazak. Greg vuče, zgrabio je povodac u usta i umislio je, kao i inače, da je on taj koji pokazuje put i vodi. Vjerojatno misli da bi se sasvim pogubila da se sama uputim bilo gdje. Možda se zato i veseli kao luđak kada se vratim u stan, bez obzira jesam li bila odsutna dvadeset minuta ili pet sati.

Prolazimo istim ulicama, promatram prazan gradić, tek pokoji automobil nadglasa šum rijeke. Na fasadi susjedne zgrade pojavio se novi grafit. Svakih par dana netko nadopiše novi izljev ljubavi. Pronađe se tu poneki stih popularnih romantičnih pjesama, koji topli nadimak poput „mišice moja“ i sve zvuči mnogo bolje no što izgleda. Autor, naime, nije pretjerano likovno nadaren pa je poruku odlučio prenijeti crnim sprejem. Donedavno čista fasada zgrade sada je prepuna mršavih neurednih slova, išaranih riječi (eh, da su barem izumili gumicu za brisanje grafita!) i datuma koje očito samo autoru i njegovoj mišici nešto znače.

Ljubav, što ćeš! Vjerojatno je riječ o mlađem dečku koji ne razumije da se poruka može odaslati i na druge načine. Ipak, koliko god se zgražam od ovakvih natpisa, i mene razveseli svaka nova poruka, iako nije riječ o „sonetu na komšijskom zidu“. Ima nešto utješno u činjenici da nije napisana na Whatsapp-u, Viber-u ili u inbox-u. Vjerojatno ga je mišica blokirala, ne javlja se na pozive i ignorira njegove sms-ove, a moj se junak nije sjetio pisma gurnutog u školsku torbu ili u poštanski sandučić. Ovako će mišica svakog dana, htjela-ne htjela, gledati njegove izljeve ljubavi i možda se zaista predomisli.

Prolazimo ulicama, tužne vrbe lome se pod vjetrom, ulične svjetiljke izgledaju tako nepotrebno pokraj mjeseca koji obasjava parkove i zgrade. Skrenem u jednosmjernu ulicu i bacim pogled na velika metalna vrata koja vode u napušteni hangar. Na njima već godinama stoji isti natpis „Josipa Josipić vlaška kurvetina“ (zanemarimo moj bijedni pokušaj mijenjanja imena). Prolazim pokraj tog natpisa svakog dana, kao što mišica prolazi pokraj ljubavnih poruka. Nerijetko me jednostavnost i surovost tog natpisa znala nasmijati. Zamišljala sam autora koji je, ljutit na tu neku Josipu, odlučio sa svima podijeliti svoje mišljenje o njoj. Kakav Viber, Whatsapp, inbox, sms? Ima on sprej doma, pa će svi znati s kim imaju posla!

 

PROLJEĆE

Toplo je, nisam sigurna je li pravo kalendarsko proljeće još stiglo, ali miris u zraku govori da je tu. Znojimo se dok koračamo prema zgradi fakulteta. U hodniku nas dočekaju gužva i žamor. Ljutiti kolege žale se na nemoguća pitanja i profesorove mušice. Dvojica izlaze i kažu kako su odbili dvojke.

Ulazimo u učionicu, mrzimo čekanje i neizvjesnost. Odlučimo da odjednom odgovaramo dva kolegija, još uvijek je vruće iako su svi prozori otvoreni i nastao je blagi propuh. Pokušavam se izvući iz zamke nezgodnih pitanja, dok se tiho proklinjem zašto nisam više učila kada tu tematiku ionako volim. Razgovor se pretvori u ćaskanje i profesor nas iznenadi prijedlogom odlične ocjene. Nas dvije – ocjena dvadeset.

Izlazimo, more pitanja. Čuđenje. „Pa kako, što se dogodilo?“ Stajem pokraj automata za kavu i biram što ću popiti. Čujem glas iza leđa „Kada vidiš kakvi ljudi prolaze, može ti biti drago što si pao.“ Tiho se osmjehnem, bez potrebe da iskomentiram. Čemu? Krenem ispijati kavu dok čekam prijateljicu. Nagnem se kroz prozor i promatram odraze oblaka na staklenoj fasadi. Čujem smijeh. Moje čuđenje je dvostruko – što je odjednom tako smiješno i zašto ti ljudi još uvijek stoje pred učionicom? Naćulim uši i prepoznajem riječi. Ne vjerujem. Okrenem se i vidim nekoliko listova A4 papira kako kruže od osobe do osobe, na njima print screen Facebook profila jedne bivše kolegice. Čitaju njen podužu „about me“ rubriku i umiru od smijeha. Tiho se namrštim, bez potrebe da iskomentiram. Čemu?

 

LJETO

Ispijamo kavu i sjedimo sučelice. Dvije protiv dvije, netko bi pomislio. Promatramo prolaznike i komentiramo usporenost svijeta kada zavladaju vrućine. Prepričavamo neka putovanja i ljude koje smo upoznale. Netko spomene transvestite koji su šetali nekom ulicom europske metropole. Imaju izvrsne kostime, baš moraš stati i diviti se, ma što ti mislio o svemu tome.

Kolutanje očima i podsmijeh. Gutljaj kave. „Meni to nije prirodno“. Tihi glas u meni koji kaže „nemoj krenuti sa svađom, prijateljica ti je“. Ipak nastane nešto nalik na raspravu. Spominjanje pedofilije i promjene spola, vraćanje na prirodnost i nedostatak iste. Zaključujemo da se ne slažemo i tu prestaje svaki razgovor. Raspravljamo gdje ćemo tu večer.

Dolazim u prazan stan, otvaram laptop. Nova poruka. Nakon nekoliko sati dopisivanja postajem ljuta što sam se složila da se ne slažemo. Čitam riječi neprirodne osobe koja mi priča o pokušaju samoubojstva, o depresiji, tabletama, okolini koja ne prihvaća. A on je prirodan da prirodniji ne može biti. Topla osoba koju sam upoznala prije nekoliko godina i koja prolazi pakao jer je netko odlučio što je prirodno a što nije. Sklapam laptop i spremam se. Odlučeno je, idemo u neki novi kafić gdje ćemo se opet smijati i pjevati neke naše pjesme, kako prijateljice i rade. One teme o kojima se ne slažemo nećemo još godinama spominjati, i sve će biti i više nego u redu.

 

JESEN

Je li vam ikada dogodilo da vam je tlo bilo izmaknuto ispod nogu? Imate sve, a odjednom ništa? Imate obitelj, prijatelje, hobije, sigurna mjesta gdje možete pobjeći i odjednom sve postane upitno? Moja jesen bila je takva, barem se meni tada tako činilo. Izolirana i osamljena, počela sam žaliti svaku učinjenu uslugu, poklonjen osmijeh i podijeljenu tajnu. Postajala sam, polako ali sigurno, ogorčena slika one stare sebe. Čak i ljudi na koje sam mogla računati postali su upitni. Čemu razgovori, iskrene emocije i druženja kada će i oni možda već sljedeće jeseni učiniti nešto slično? Možda je čovjeku zaista suđeno da bude sam?

U jednoj kasnonoćnoj šetnji, dok tajim sve što se dogodilo od osoba koje nisu direktno uključene, čujem kako izgovara riječi od kojih mi se grči želudac. „Rekla mi je da je čula što se dogodilo između vas i da se nitko ne slaže s tvojom stranom priče.“ Tlo se nekako zavrti, koljena postanu slaba. Više se ne može pobjeći od blata u kojem sam se našla. Kako je osobna razmirica, koju uopće nisam ni pokrenula, postala predmet javne rasprave? Lažem da žurim i sjedam na prvi bus. Otvaram inbox i vrtim dugačke poruke iako sam si obećala da to neću raditi.

Sve to me ponovno rasplače, a čitanje vlastitih odgovora i pokušaja da se spasi što se spasiti da učini da se zgadim sama sebi. Liježem u krevet i neki glas neprestano ponavlja „nikad više“ i meni se zaista učini da nikada više neću biti sposobna razgovarati, smijati se, zabavljati i družiti. Moja soba je manja no ikada, zidovi me pritišću i cijelu noć provedem u znoju i polusnu.

 

ZIMA

Stvarno ne volim zimska jutra. Mračna, hladna zimska jutra. Budim se u nadi da će mi pogled na sat otkriti da imam još koji sat sna. Možeš misliti! Ne ustanem li ovog trenutka, kašnjenje mi ne gine. Izvlačim se iz kreveta, kuham kavu i krenem pod tuš. Pustim Grega u dvorište dok se odijevam. Brzim korakom idem prema autobusnoj stanici. Ako dosad i nisam bila razbuđena, ovaj vjetar se pobrinuo da se to promijeni.

Obavljam sve što obaviti moram, križam zadatke s imaginarne „to do“ liste i iščekujem sat kada ćemo sjesti i popiti kavu. Biramo najdraži kafić i krenemo s jadanjem i smijehom. Komentiramo sve što se iskomentirati da, smišljamo tonu planova na koje ćemo već sutra zaboraviti i tješimo se kako zaista od ponedjeljka krećemo sa zdravijom prehranom i možda, o tome ćemo još razmisliti, odlascima u teretanu. Plaćamo račun i krenemo prema parkingu. Vozimo se i pjevamo glupe radijske hitove. Kažem mu kojim prečacem može ići točno do moje ulice.

Odjednom se nasmije, onako duboko i iskreno, pomalo luđački. Dok je pokušao uhvatiti zraka, a ja shvatiti o čemu je riječ, shvatim da je pritisnuo kočnicu i da grabi mobitel iz pretinca. Otvara prozor i viče „pa reci mi jel ovo nešto najbrutalnije, najluđe i najglupje ikad ili sam ja lud?! Ovo ide na Instagram!“ Pogledam u smjeru mobitela i na ekranu se pojavi dobro mi poznato „Josipa Josipić…“

 

Kristina Tešija

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *