Djevojčica lagano prstima prelazi po vratu konja, pogled joj je dalek i nedefiniran, usta obješena i tužna. Budući da je inače zbilja veselo i energično dijete, ova nagla promjena raspoloženja navodi me da pomislim kako nešto nije u redu s njom. Inače poduži opis svega što je radila prošli tjedan i kako joj je bilo u školi sveo se na nekoliko šturih rečenica. Inače iskreno dijete prepuno pitanja o životinjama i konjima, dijete koje je još uvijek zaista dijete i koje se ne pretvara da je odraslije nego što je, pretvorilo se u praznu ljušturu u samo nekoliko dana. Pomislim kako će sigurno živnuti čim sjedne na konja. Jahanje je njena velika ambicija i ljubav, a na koncentraciji koju pokazuje u učenju mogli bi joj pozavidjeti čak i mnogo stariji od nje.
Upitam ju je li spremna uzjahati, obožavam raditi s njom i jedva čekam da počnemo. Okreće glavu i lagano se odmiče od konja. Jedna suza kapne joj niz bradu i ja odmah priskočim do nje. „Hoću li ja ikad više moći jahati?“ kroz suze me pita moja mala prijateljica. Šokirano je gledam i ne shvaćam pitanje. „Pa naravno da hoćeš, upravo se trebamo popeti na konja, od kud ti takva ideja da ne možeš jahati?“ Pogleda me suznim očima i uočavam da se zacrvenila. Nikako ne mogu pohvatati konce. Zagrlim ju jednom rukom i kažem da Sokol već nestrpljivo čeka da ga uzjaše, čim mi objasni u čemu je problem. Upita me imam li Facebook profil. Odgovaram potvrdno iako društvene mreže smatram gubljenjem vremena i pogotovo potencijalno negativnom stvari za klince. „Objavila sam sliku s prošlog jahanja na Facebooku i gotovo pola razreda mi je u komentarima napisalo da će konj umrijeti poda mnom koliko sam debela. Čak su rekli da svinja jaše po konju. Imam preko dvadeset komentara u kojima piše kako mučim jadnu životinju“.
Bijes koji sam taj tren osjetila je nemjerljiv riječima. Uz to što curica zbilja nije debela, i što je najbolji učenik kojeg imam, osjećajno je i nježno biće koje nikom ne bi reklo krivu riječ, a čak se i konju ispriča ako smatra da je bila pregruba prema njemu. Kontroliram svoj bijes i glumim da me ova ispovijed nije previše pogodila. Čak se i nasmijem i kažem: „Dovedi bilo kojeg zlobnika s Facebooka ovdje kod nas u pravi svijet, na pravog konja, pa bi vidjeli kolika je faca! Lako se skrivati iza svog pametnog telefona, da ih vidim kako bi hendlali s konjem! Sigurno ni upola dobro kao ti. I da znaš, kad bi vidjeli kako ti te rajterice super stoje, nitko se više ne bi usudio reći da si debela.“
Maleni smiješak proviruje i ona odgovara: „Ma imaš pravo! Ionako su mi oni nebitni u životu, samo sam zbilja pomislila da sam konju preteška“. Pogledam je s neodobravanjem i pitam je li pročitala onu knjigu o konjima koju sam joj dala prošli vikend i u kojoj je lijepo opisano koliku težinu konj može nositi. Sada se malo posramila, a ja sigurno odgovaram: „Znaš, nisi ni upola toliko teška“, te joj trzajem ruke sugeriram da se popne na konja. Taj sat je bila bolja no ikad i kasnije mi je šapnula: „Znaš, pokazat ću ja njima što znači biti jahač!“
Matea Kovač