Loš dan

Danas nisam sretna, što je pomalo čudno za mene. Jednostavno je takav dan. Vani pada kiša, a ja sam pokisla iznutra (makar nisam ni izašla). Brinem se jesu li odluke koje sam donijela ispravne, razmišljam o osobama koje mi nedostaju, vani lijeva kao iz kabla, imam mali milijun obaveza, a još moram i oribati pećnicu. Danas nisam sretna, danas nije moj dan.

Zbog toga se danas neću ustati gospođi u tramvaju. Makar ima vrećice i 50+ godina – danas si mogu dopustiti to, a i njene vrećice se uopće ne čine toliko teške. Zato ću danas pretrčati preko crvenog na zebri i ignorirati bijesne vozače koji viču, a onda i njima viknuti što ih ide – žurim, danas stvarno imam pravo na to. U prolazu ću trknuti djevojku kišobranom i doviknuti joj da pazi gdje ide – neodgojeno i bezglavo leti, nitko više nema kulture. Otići ću prijateljici da joj se požalim na grozne ljude danas, baš su se svi namjerili na mene! Super mi je kad na fejsu zajedno gledamo i komentiramo profilne ljudi. To ismijavanje me tako relaksira! Zapalit ćemo jednu na njezinom balkonu. Bacit ću opušak dolje pred haustor. Teta koja na ulici šeće psa će to vidjeti i izgrditi me, a ja ću joj pokazati srednjak i viknuti da je baba, jer to i drugi rade i nisam ja jedina. Živčana baba našla je na meni iskaljivati svoje frustracije. S prijateljicom ću otići u školu u kojoj danas, na najgori dan IKAD, imamo sedam glupih sati. A moja nesposobna razrednica opet traži 10 minuta flomaster za ploču i priča takve nebuloze da ne znam kako nije naporna sama sebi. Ja bih se na njenom mjestu odmah ubila. Ali prijateljica i ja ćemo ju slikati kako kopa po ruksaku i napisati na sliku „JOJ OPET SAM OSTAVILA MOZAK DOMA“ koju ćemo onda objaviti na Dnevnoj dozi XY. gimnazije, stranici na fejsu koju vodimo i objavljujemo slike profesora, očajne odjevne kombinacije i ismijavamo one jazavce iz B razreda koji se ni sa kim ne druže. Hej, pa moramo nekako zabaviti masu!

Doći ću doma sva umorna navečer. Mama će opet imati svoje ispade da nisam napravila što mi je rekla, ali ona ne shvaća kako mi je, pa ću samo zakolutati očima da vidi da nisam zainteresirana za njezine prodike i otići u sobu. Obući ću se u pidžamu i upaliti svjetlo kraj uzglavlja kreveta jer jednostavno ne mogu gledati nakon tako napornog dana. Prije spavanja malo ću još baciti pogled na fejs, kojih pola sata. Na naslovnici ću s polu-zatvorenim očima naletjeti na stranicu Nije smiješno. Pitat ću se što nije smiješno? Nacionalna kampanja protiv širenja govora mržnje na internetu – ha, zgodno! Baš dobro da postoje ovakve kampanje, netko tim ljudima treba pokazati da nisu sami na svijetu i da bi trebali biti malo obzirniji. Svakakvih ljudi ima, uništi ti život samo jer imaju loš dan. Lajkat ću stranicu i ugasiti svjetlo.

Svi imamo takve dane – to je normalno. Ali, kako onda ne vidimo sebe u tim danima? I zašto nismo jednako empatični kada ih i drugi imaju? Zašto je svatko tko nam stane na žulj „živčana baba koja na meni iskaljuje svoje frustracije“, a ne „žena koja samo ima loš dan, baš kao i ja prekjučer“? Loši dani su oni s kojima počinje govor mržnje, a mi smo ti koji samo trebaju odlučiti da će ti dani biti dobri.

(Prema pjesmi „Kiša“ banda Replice, ovo se dogodi na jedan „loš dan“:
O kakav dan, sve se čini kako treba
Hodam sam, ispod vedrog neba
Razmišljam, razmišljam tko je kriv za sve,
Koga ću optužiti za sve svoje pogreške?

Odličan plan, iz sebe ću sve loše
Bacit’ van, na prvoga tko prođe
Dobro znam, to mi samo tako dođe
Al’ netko će ni kriv ni dužan požaliti što je rođen
Replica – Kiša)

Petra Galović