U kampanju usmjerenu na spriječavanje govora mržnje na internetu uključila sam se kao potpuno internetski neobrazovana osoba koja rijetko surfa internetskim prostorom, a društvene mreže koristi isključivo za održavanje kontakta s dragim, kilometrima udaljenim ljudima ili da sazna neke važne studentske informacije, tipa kada je neki kolokvij ili dobra žurka u gradu. Dugo sam se čak i opirala izradi facebook profila, ideja zadiranja u moj život bilo koje nepoznate osobe bila mi je apsurdna kao i to da dijelim neke osobne stvari ostalim ljudima. Ubrzo sam shvatila da kasnim s bitnim informacijama, a kada se po treći put nisam pojavila na kolokviju čiji je termin bio među studentima dogovoren preko facebook-a, morala sam pokleknuti. Ideja da ću imati prazan profil bez slika i objava ubrzo se uspostavila nemogućom budući da su u nekoliko sati od izrade profila počele stizati notifikacije o tagiranju slika na kojima se pojavljujem. U par dana skupila sam preko 100 prijetelja od kojih mi 90 nisu ni bili prijatelji. Pomisao kako će se neki poznanik uvrijediti ako ga ne prihvatim za prijatelja natjerala me da svaki zahtjev potvrdim. Tako sam i ne sluteći u par dana upala u facebook mrežu s profilom koji je bio oblikovan objavama i slikama drugih ljudi na kojima sam bila tagirana. Sama činjenica da su drugi ljudi oblikovali moj identitet na internet mreži za mene je predstavljala neki oblik nasilja nad mojim pravim identitetom. Budući da nisam niti znala kako se „odtagati“, ubrzo sam se pomirila s tom činjenicom i prestala se zamarati tom idejom.
U par klikova mogla sam upoznati svoje poznanike, vidjeti što su godine odvojenosti od nekih nekada poznatih mi ljudi učinile s njima, tko se udao ili oženio, tko je uspješno završio studij i tko ima uznapredovalu karijeru. Bila sam sretna radi činjenice da su svi ti ljudi uspjeli u životu i da imaju savršeno sređene životne sitvacije. Jedan klik bio je dovoljan da uđem u njihov savršeni život i to me neko vrijeme zabavljalo. Sve dok nisam slučajno srela jedan od tih prekrasnih facebook života u stvarnom svijetu, šetajući gradom. „znaš, ostala sam bez posla, životarim, tu i tamo čistim neke kafiće i uglavnom jedva preživljavam. Od starih prijatelja nije mi ostao nitko kad sam upala u probleme…“ počela je svoju priču nekada dobra prijateljica. Ostala sam zabezeknuta ovim izlaganjem osobe koja se samo trebala nekome izjadati. „ali, ali..“ mucala sam…“mislila sam da ti super ide, da sam barem znala u kakvim si problemima, mogla sam ti pomoći…“ u glavi su mi odjekivali njeni statusi koji pršte životnom energijom i optimizmom. Predstava za javnost, velika pozornica na kojoj svaki lik igra savršenu ulogu i predstavlja sebe na najbolje što zna i umije.
Danas je 35.dan kako sam bez internetske konekcije u stanu u koji sam se nedavno doselila. Ne mogu reći da mi ne fali, jedva čekam lagodni internetski život u kojem u samo par klikova dođeš do bitnih informacija. Da li sam u ovom periodu nešto naučila? Da mi facebook uopće ne fali i da će ljudi koji te zbilja trebaju, oni koji žele popiti kavu s tobom ili te informirati o nečem naći načina kako da to učine. Potrebno je možda malo više klikova da bi utipkali broj mobitela, ali s druge strane dočeka te glas stvarne osobe koju zbilja želiš u svom životu.