Kada boli, boli jako

Otvaraš svoje natečene kapke upravo u onom trenutku kada staješ pred veliku vodu i kada ti postaje potpuno jasno da će te zločinac dohvatiti. Dolaziš k svijesti, no bol u prsima te natjera na pomisao kako san ipak nije bio tako loš. Baciš pogled na mobitel kraj uzglavlja. Ne želiš ga uzeti u ruke.

U kuhinji susretneš majku koja je već presadila svo cvijeće u nove, ljubičaste tegle i spremajući ti doručak svojim zvonkim, radosnim glasićem priča o limunu na terasi koji je prekjučer propupao. Pred tobom će se naći ukusni objed koji ćeš dugo gledati. Možda i osjećaš glad, ali knedla u grlu ti neće dopustiti da jedeš.

13263805_939348906181925_4011169808454711254_n

Odlučiš pogledati par epizoda omiljene serije prije nego se baciš na učenje. Hipnotizirano zuriš u plavi kružić dok se stvar učitava. Još trenutak, jedan, dva… Plavi znak Facebooka na trenutke treperi, na trenutke pulsira. Odlučno ga ignoriraš. Ti ni ne misliš o njemu. Bezbrižno ideš gledati seriju.

Prepustit ćeš se događanjima na ekranu laptopa. Drami, patetici, bitkama, operacijama, intrigi, ubojstvima, vjenčanjima i spletkama. Svemu što odmara tvoje misli i udaljuje te od danas i sada. Cijelo vrijeme razmišljaš kako se prepuštaš tome i zaboravljaš na ono što se događa. Cijelo vrijeme tvoj ponos likuje i pobjedonosno se smije jer pobjeđuješ! Cijelo vrijeme tvoj plan pali.

Dok učiš, događa se isto. Ne razmišljaš o porukama, o riječima koje bole, o sutra kada ćeš ponovno trebati stati pred njih. Sve je u redu, uvijek imaš nešto da te okupira. U pauzi uzimaš slušalice i pustiš onu pjesmu koja je bila hit 2004. I tako nekoliko njih, dobrih, starih, sigurnih i poznatih. Bacaš se i lamaćeš rukama, smiješ se i pjevaš na glas dok glazba tutnji u tvojim ušima ne dopuštajući mislima da prodru u svijest. Ne razmišljaš.

I tada shvatiš da, čak i kada ne razmišljaš, ono je ovdje. To breme na prsima koje te pritišće i tišti, koje žulja čak i kada se smiješ. Koje te uvijek bode dok tiho šapuće „Tu sam! Tu sam!“ Koje tupo i tromo leži i obujmljuje tvoje grlo, tvoja prsa, tvoj trbuh, pa štrecne svakoga puta kada pomisliš da ti ne može ništa.

Ponovno plačeš.

Samo želiš biti sretan.

Petra Galović

ilustracija: Sarah Gonzales

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *