Ona vjeruje da su svi ljudi dobri.
Ne razumije kako bi svijet uopće mogao funkcionirati kada to ne bi bilo tako. Kada bi trebala svačiju riječ uzeti s dozom opreza. Svačije „hvala“, „žao mi je“ i „sviđa mi se“ rastavljati na sitne dijelove i pomno analizirati ne bi li u njima pronašla kakvo zrnce laži ili hinjenja. Kada bi postojala opasnost da je istinitost svačije misli relativna. Ta ju pomisao plaši. Želi vjerovati da svi uvijek govore istinu.
Ne želi živjeti u svijetu u kojem se povjerenje mjeri brojkama. U kojem daje tri litre povjerenja i čeka dobiti pet zauzvrat. Tek tada, sigurna da njezine tri litre povjerenja neće biti razlivene svima (jer ipak zna više o drugoj strani), namiri svoje dvije. I neprestano kalkulira govori li previše, daje li se previše. Uspoređuje, mjeri je li se previše otvorila, hoće li drugi zlorabiti intimu koju je podijelila s njima. Grozi se te ideje. Želi uvijek davati svoje povjerenje bez straha.
Nepojmljiv joj je svijet sazdan od sebičnih nakana. Svijet u kojem vlada jedan jedini zakon – zakon mene i mojeg „ja“. Gdje je svačije djelo put do vlastite koristi, gdje se prepredeno spletkari kako doći do vlastitih ciljeva. Svijet u kojem postoje dobra djela, no koja u svojoj srži nikako nemaju altruističke pobude, nego je „biti dobar“ spletom okolnosti ispada najefikasniji način za ispunjenje cilja. Zazire od takvog utilitarizma. Želi uvijek činiti dobro bez skrivenih motiva.
Ona nije ni glupa ni naivna. Itekako je svjesna da postoje lažljivci, iskorištavači i sebične osobe. Zna što su kadra napraviti. Prepoznaje ih na ulici, ali ih ne pozdravlja. Ona se stoga okružuje se istinom, bezgraničnim povjerenjem i dobrotom koja ne traži priznanje. Ne živi u izoliranom mjehuriću gluhom za stvarni svijet – zna što i u kojoj mjeri se nalazi vani. Samo ne želi da stvarni svijet raspukne njezin ružičasti mjehurić u kojem može biti potpuno slobodna, okružena ljudima kojima se bezgranično daje.
Svima nam treba kaplja idealizma. Bez nje, teško bismo podnijeli ovaj svijet.
Petra Galović