Od malenih nogu učili su nas da budemo mirni, poslušni i da poštujemo starije i autoritete. Tako su roditelji uvijek bili u pravu, svećenika se slušalo nedjeljom u crkvi, a učiteljima se ni u snu nije proturiječilo.
Svi koji su se nekad usudili pobuniti protiv autoriteta, nerijetko su bili kažnjavani i prozivani bezobraznima. Svako preispitivanje učiteljevog predavanja, neslaganje s tezama na nedjeljnoj misi ili razilaženje s uvjerenjima tvojih roditelja nije nailazilo na njihovo odobravanje. No neke stvari se ovdje moraju razgraničiti. Velika je razlika između poštivanja i slijepog slušanja autoriteta. Neslaganje sa nečijim uvjerenjima i mišljenjima ne znači nužno i manjak poštivanja.
Kako to objasniti na najbanalniji mogući način? Svi imamo neke tradicijske vrijednosti ili pak ustaljene i ukorijenjene navike koje ne preispitujemo, držimo ih se i provodimo jer- tu su već godinama. Tako sam od svoje bake, ali i svih starijih generacija slušala kako, kad imaš menstruaciju, ne pereš kosu. Meni je to bilo čudno, nije mi bilo jasno što ti se može dogoditi i nisam ih poslušala. Dan danas imam svu kosu, normalan menstrualan ciklus i sve reproduktivne organe na broju. Nisam umrla, ništa se nije dogodilo, a ja sam razmišljala svojom glavom.
Nervirale su me također mrvice u odvodu sudopera. U mojoj kući imamo one zaštitne plastike koje skupljaju ostatke hrane kako se ona ne bi nataložila u odvodu i zaštropala odvod. Dok moja mama na svaku mikro mrvicu diže opću opasnost na višu razinu, ja sam flegmatičnija. Veći dio ipak bacam u smeće, no uvijek ostanu one sitne koje se zalijepe. Ja ih zatim skrivećki, pod mlazom vode proguram u odvod jer sam lijena drugi put odlaziti do smeća i jer sam svjesna da dok su ovako sitne, neće izazvati neku veću katastrofu. I nikad i nisu. Ni veće, ni manje. Mama paničari, a ja razmišljam svojom glavom.
Kao mala, češće sam bila u crkvi. Bili su mi tamo prijatelji jer smo po nalogu vjeroučiteljice morali biti tamo. Iako kad nešto moraš, nije toliko zabavno, onda to nismo tako gledali. Družili smo se, pjevala sam u crkvenom zboru i nismo se bavili nekim ozbiljnijim stvarima. Koliko se ja sjećam, onda je još uvijek bio fokus na savjetu “Ne čini drugima ono sto ne želiš da drugi čine tebi.” Ovo još uvijek stoji i trebale bi se sve vjere, ali i ateisti držati toga jer promiče nešto sasvim pozitivno. Kad sam počela odrastati i kad su se u moju crkvu umiješale teže teme kao što su homoseksualnost, abortus ili miješanje crkve u sveopće obrazovanje i kad sam shvatila koliko se moje mišljenje razilazi s njihovim, odmaknula sam se. Razmišljala sam svojom glavom.
Svi smo mi tokom svog školovanja imali barem jednog profesora/icu koji se bavio nekim drugačijim temama češće nego predavanjem svojeg predmeta. Profesora koji umjesto predavanja o Wordu, ubaci usporedbu ustaša i četnika i san o velikoj Hrvatskoj, profesoricu koja stavi pripremu sa Present Continuousom sa strane kako bi iskazala svoje neslaganje sa seksualnim i rodnim manjinama, profesora koji ne preferira određene nacionalne manjine. Stvaraju nam generacije djece informatički nepismene koja jedva da pričaju hrvatski (a kamoli neki drugi strani jezik) zatrovane mržnjom i prije nego što su se stigle u potpunosti izgraditi.
Svi su zapravo jednako opasni. Djeca uče po primjerima starijih. Roditelji su im ovdje najvažniji, jer biti roditelj nosi i određene odgovornosti. Roditelji su ti u koje se djeca ugledaju, oni su ti u koje djeca imaju potpuno povjerenje.
Ništa manje važni nisu ni profesori. Provode s djecom puno vremena dnevno, oni su ti koji u današnjem prezaposlenom tempu preuzimaju teško breme odgajanja roditeljima. Upravo se u tome nameće njihova važnost i velika odgovornost.
Na kraju, Crkva. U Hrvatskoj koja je većinski katolička zemlja, Crkva je vidjela svoju priliku. Kroz godine svog obrazovanja, učili smo kako je Crkva važna, kako se svećenici poštuju, kako se živi po njihovim načelima. Vjerujemo jer su nas tako učili, vjerujemo jer je tako ustaljeno.
Razmišljajte svojom glavom. Preispitujte. Usudite se pobuniti i protiviti. Nije nužno istinito ako su to “oni” tako rekli. Poslušajte i razmislite, pa zatim odlučite. Ne morate se slagati. To ne znači automatski da ne volite svoje roditelje, to ne znači da ih ne poštujete. Nemojte slijepo pratiti. Budite svoji. Budite objektivni i jednostavno razmišljajte!
Ana Tavić
*…Rudari u kratkom vremenskom roku zauzimaju rudnike, proglašavaju Labinsku republiku (op.a. kratkotrajna samoupravna republika koju su rudari s područja Labina u Hrvatskoj proglasili 2. ožujka 1921. godine tijekom rudarskoga štrajka) pod krilaticom ‘kova je nasa’ (rudnik je naš), organiziraju vlast i takozvanu crvenu stražu kao zaštitu od fašista te sami rukovode proizvodnjom rudnika uz potporu dijela seljaka zemljoradnika.
**Fotografija: Tess Asplund stands with raised fist opposite protesters from the Nordic Resistance Movement in Borlänge. Photograph: David Lagerlöf/Expo/TT News Agency/Press Association Images