Ponekad je dovoljan susret, usputni komentar ili značajan pogled da sve nestane. Potone svo moje samopouzdanje i postanem manja od makovog zrna. Bilo da je riječ o izgledu, odjeći, školi, poslu, zabavi… neke situacije uspiju stvari koje nikada nisam propitkivala dovesti u pitanje. I to izjeda, ubija, lagano grize i uništava. Ono što krene kao sitan ubod negdje oko srca, pretvori se u knedlu u grlu i besanu noć. Prevrtanje u krevetu, napadaji panike i blaga histerija koja uvijek uključuje misli „nisam dovoljno dobra“.
Negdje sam pročitala izreku „uspoređivanje je kradljivac veselja“ i mogu vam reći da je itekako istinita. Usporedbe, stilska figura koja obogaćuje tekst u kojem ju zateknete, stavljena u kontekst ljudskog života može imati sasvim suprotnu ulogu. Osiromašuje, čini nas ojađenima, tjera nas na postupke u kojima se više ni sami ne možemo prepoznati. U svojim tinejdžerskim godinama i najgluplja me usporedba znala izbaciti iz takta. A pogotovo one izgovorene u varljivom obliku dobronamjernih savjeta starijih osoba. „Zašto nisi malo više kao svoja rođakinja?“ „Vidi kako je susjedova kćerka uspješna u plivanju.“ „U tvojim godinama, ja sam već bila ozbiljna i znala što želim od života.“ Svaka takva rečenica u meni bi izazvala bijes, zatvarala bi se u sobu i mrzila cijeli svijet, a pogotovo djevojke s kojima me uspoređuju i s kojima se i sama uspoređujem. Prezirala sam ih i zavidjela im na frizurama, odjeći, obitelji, spavaćoj sobi, ocjenama, staloženosti… Sve je bilo podložno usporedbi.
Jučer sam se natjerala na izlazak s bivšim kolegicama s posla. Sve teže mi padaju ti susreti. Posebno prvih par sati, prije no što alkohol krene djelovati pa postanemo nekako otvorenije i emotivnije i glumimo da si značimo više no što je istina. Postalo je neugodno uvijek jednako odgovarati na pitanja, više mi glas nije toliko siguran kada već petu godinu zaredom uz usiljeni smijeh odmahujem glavom na pitanje jesam li napokon našla nekog novog. Mozak mi kuha u tim trenucima, toliko se jako trudim promijeniti temu, stalno nizati nova pitanja i glumiti zainteresiranost za njihove živote. Sve je bolje od osobnih pitanja. Od odgovora „posao kao posao, uvijek isto.“ Uvlačim trbuh, stalno namještam frizuru, a odjevna kombinacija koja je bila savršena pred ogledalom u hodniku sada je tako beznačajna u društvu tih nekoliko uspješnih i dotjeranih žena. Htjela bi ih mrziti, ali tako su prokleto ljupke da i ja pokleknem pa ih zaljuljano grlim i ljubim u obraze već nakon nekoliko sati.
Uspoređivanje nas zaista uništava, tjera nas na gluposti na koje vjerojatno ne bi ni pomislili da odlučimo živjeti fokusirano na ono što je bitno – vlastiti život. Klikamo na tuđe profile na društvenim mrežama, vrtimo fotografije, lajkamo ih da ne bi bilo očito da nas ipak kopka neka mrvica ljubomore. Ne vidimo dalje od kadra i odabranih istipkanih riječi pa uspoređujemo sve najgore na sebi s onim najboljim i najreprezentativnijim kod drugih. Prije par tjedana čeznutljivo sam gledala fotografije poznanice na tropskoj plaži. Ne zavidim joj, samo razmišljam kako nema ništa egzotično u betonskom dvorištu u kojem ispijam kavu s laptopom u krilu. Nakon par dana saznajem za „niz nesretnih događaja“ koji su joj se zaredali posljednjih mjeseci u životu. Vrtim njene stare fotografije i tražim neki trag tuge i tragedije na njima i, koliko god pozorno gledala, nema ga. Odjednom mi vlastito betonsko dvorište nije toliko sivo. A svejedno nisam sretna; jer je taj iznenadan osjećaj zahvalnosti i zadovoljstva izniknuo iz istog trulog temelja kao i onaj prošli, kada me beton gušio; iz plodnog tla usporedbi.
Ni ne sjećam se o čemu smo sinoć razgovarale, više su mi se pomiješali detalji o tome koja je koji kontinent posjetila. U tridesetima smo, one su otkrile Srednju Ameriku, a ja još London nisam vidjela. I kako u takvom društvu pričati o odličnih par dana koje si provela u Sofiji? Kako pričati o novom projektu u koji si uključena kad je tema vjenčanja i trudnoće nekako bitnija? Ma ne nekako bitnija, svakako bitnija. Pa to je događaj! Projekt kao projekt, posao kao posao. Samoća kao samoća. U tridesetima smo, a ja se osjećam kao srednjoškolka. Kada ću početi uživati u čaši vina i finom siru? Stvarno je sramotno spominjati izlaske na mjesta gdje smo zalazili kao mladi studenti, stvarno je vrijeme da odrastem.
Mlada djevojka imenom Essena O’Neill, za koju sam prvi put čula prošlog tjedna, odlučila je prekinuti sa svim što je radila na društvenim mrežama. A društvene mreže su od nje napravile zvijezdu, donosile joj ogromnu zaradu i uvele je u svijet sasvim nepoznat jednoj tinejdžerici. Djevojka koja je na Instagramu imala preko pola milijuna „sljedbenika“ odlučila je obrisati preko dvije tisuće fotografija sa svog računa i, naposlijetku, i račun. Neke od fotografija koje su preživjele brisanje, odlučila je preurediti – opis koji je stajao uz njih zamijenjen je pravim opisom. Napisala je tako pokraj spontane slike na plaži kako je natjerala mlađu sestru da je fotografira preko dvjesto puta tog dana, sve dok nije dobila fotografiju koja je po njoj bil savršena. Istaknula je skrivene plaćene oglase, brojne pokušaje postizanja dojma spontanosti i sreće. U videu kojeg je snimila da objasni zašto odustaje od društvenih mreža, Essena je rekla nešto što mi je ostavilo jači dojam od sve ove drame koju je pokrenula (a, vjerujte mi, pokrenula je pravu lavinu komentara, svađa i opravdavanja od strane „zvijezda“ društvenih mreža) – Essena se stalno osvrtala na dvanaestogodišnju sebe. Djevojčicu koja je bila opsjednuta djevojkama koje je gledala na društvenim mrežama i s kojima se uspoređivala. Djevojkama zbog kojih je odlučila biti uspješna na internetu. Uspoređivanje s fotografijama i videima doveli su do bolesne opsjednutosti brojkama – kilogramima, brojem klikova, brojem „sljedbenika“, brojem na bankovnom računu.
Hodam cestom, toplo je za jednu jesen. Promatram krošnje stabala dok pokušavam iskopati ključeve automobila. Sjedam za volan, krećem, palim glazbu. Nebo je plavo, cesta je prazna, glazba je baš dobra. Ne razmišljam o tome gdje ću večeras. Ne razmišljam o tome gdje će on večeras ni je li još s njom. Ne razmišljam u kojim su državama svi moji poznanici. Ne razmišljam tko ima kakve planove za vikend. Ruke su mi na vrućem volanu i lagano pjevušim. Dišem. Ne razmišljam o tuđim bankovnim računima iako je na mojima minus. Ne razmišljam o tuđim automobilima iako bi moj već lagano mogao u mirovinu. Ne razmišljam o tuđoj odjeći ni obući, iako su mi ove čizme već ozbiljno dosadile. Ne razmišljam, vozim i pjevam. Promatram svijet i ni u jednom trenutku mi ne pada na pamet stati da bi fotografirala i fotografiju stavila na Internet. Ovo tu je samo moje, i nema potrebe za dokazivanjem, nema potrebe za uspoređivanjem.
Kristina Tešija