Sjedim u prvoj klupi, još nije zazvonilo zvono da označi početak četvrtog sata. Razgovaramo „svi u glas”, baš onako kako nas učitelji nisu učili. U svom tom žamoru ona mi se unosi u lice i izgovara, preglasno da bi bilo upućeno samo mojim ušima, „Pogledaj si lice! Izgledaš kao da te krava prožvakala!”
Možda bi za priču bilo efektnije da je nastao sukob, da su se sva djeca okomila na mene, da je učitelj reagirao, da je iz toga nastalo nešto – bilo što! Ipak, ova priča nije imala neku peripetiju i veliki zaokret. Djeca su ignorirala što se dogodilo i nastavila sa svojim aktivnostima – oni koji su dotad razgovarali sa mnom, nastavili su i dalje, a oni koji su bili zaokupljeni igrom, nisu odjednom zastali da bi uperili prstom u mene i smijali se. I ja sam ignorirala u tom trenutku, bilo mi je to nešto sasvim novo, iako sam godinama kasnije od majke saznala da se ona već bila naviknula na poglede i upiranja prstom u mom pravcu još dok sam bila premalena da bi shvaćala što se događa oko mene.
U tom sam trenutku djelovala hladnokrvnom, ignorirala sam šum u ušima i lupanje srca koje je slobodnim padom sletjelo u pete. Izgmizalo je to moje dječje srce iz škole, propuzalo igralištem, spustilo se prema staroj gradskoj jezgri i uskočilo u more. Otplivalo je negdje u nepoznatom pravcu i bile su potrebne godine da ga, onako nasukanog, pronađem i vratim tamo gdje mu je mjesto, bliže grlu, da ga ubuduće mogu propustiti da glasno vikne protiv etiketa i ružnih komentara.
Možda bi za priču bilo bolje da sam iz svega toga izišla kao bolja osoba, da sam porazgovarala s tom djevojčicom, da sam odmah nešto rekla roditeljima. Sigurno bi ta epizoda imala bolji kraj da smo nas dvije danas bliske prijateljice i da smo i jedna i druga ostavile tu situaciju iza sebe. Ipak, nije tako. Ona se tog trenutka danas zasigurno ni ne sjeća, to je bila tek dječja šala i spretna igra riječima. Ipak je jedna učenica prvog razreda osnovne škole uspjela pravilno upotrijebiti usporedbu. Umalo je od mog lica i ožiljaka napravila pravu metaforu!
Za priču i mene bi svakako bilo bolje da sada ne priznam da je to jedina situacija preko koje još nisam uspjela preći iako su od nje prošla puna dva desetljeća. Sada znam da bi za sve one mlađe verzije mene bilo bolje da u tom trenutku nisam tako čvrsto odlučila da više nikome neću dopustiti da me tako jako povrijedi. Dogodilo se nešto što nisam mogla predvidjeti; tako sama, sa srcem negdje na dnu mora, u strahu da će netko ponoviti sličnu ili možda goru usporedbu, ja sam uspjela previdjeti mnoštvo iskrenih riječi i ljudi. Jedna bezvezna usporedba napravila je zid i odbila mnoge potencijalne prijatelje koji su vidjeli pravu mene, skrivenu ispod hladne vanjštine i ožiljaka koji su u mojim očima i mislima rasli proporcionalno s brojem ljudi kojima bi bila okružena.
Ipak, možda i ima nade da ovo bude donekle okej priča, unatoč činjenici da sam i dalje tvrdoglava i ponekad slijepa pa ne vidim sve one ljude kojima takve usporedbe ništa ne znače – kao što nisu značile svim onim sedmogodišnjacima koji su samo htjeli razgovarati i igrati se. Ova me epizoda naučila jednoj stvari koja mi uvijek, neprestano i neumorno, kucka negdje u pozadini misli. Promisli, Kristina. Igre riječima, ma koliko znale biti zanimljive i zabavne, mogu se u jednoj sekundi pretvoriti u pravo oružje. Mogu zazveckati jezivije od hladnog metala, riknuti glasnije od zvijeri i, sasvim realno, potjerati neko srce, dječje ili odraslo (a odrastaju li srca uopće?) dolje u pete, pa preko poda negdje do nekog mora ili rijeke. A tko će ga onda naći?
Kristina Tešija
*ilustracija: Tuesday Mourning (http://tmourning.blogspot.hr/)