Naslov je mamac. Istina, htio sam započeti ovaj post s romantičnom tragikomedijom između dvoje ljubavnika, njihovog sina Nepismenost i zaručnice mu Mržnje, no mislim da bi bilo najbolje za sve nas kad bi ovu ideju sačuvao za koji drugi slučaj. Sve u svemu, naslov i dalje ima veze s tekstom koji slijedi, tekstom koji je fokusiran na govor mržnje koji se, poput crne smrti, proširio i na društvene mreže. Postao je sastavni dio svakodnevice. Praktički ni ne obraćamo više pažnju na njega, barem dok ne postanemo meta. Kad smo već kod CAPS LOCK-a, zanima me jedna stvar, koju moram ovdje zapisati ili ću je inače zaboraviti, koriste li oni shift ili pak samo opale po capsu i nastave pisati? Iz osobnog iskustva, kad sam ja bijesan svoj bijes iskazujem tako da silinom svog prsta gušim jadni shift button dok ostalim prstima pišem gnjevne poruke frendu na Skypeu kako ne mogu vjerovati da sam opet izgubio wi-fi signal lokalnog kafića. On će to vidjeti tek idući dan, ali nema veze. Već se naviknuo na moje iskaljivanje bijesa u bezinternetskom stanju.
Najgora stvar koju možeš napraviti ujutro, prije nego popiješ svoju prvu kavu, je čitanje komentara najnovijih društveno-političkih zbivanja. Ako pokušaš nešto napisati, onda si se tek uvalio u probleme. Probudio sam se veselo kao Toni Juričić, a nakon prve kave postao sam – Toni „jugonostalgična udbaška marioneta komunjare Zokija i njegove crvene sotonske bande“ Juričić. Daenerys mi nije ni do koljena sa svojim brojnim titulama. Najviše od svega zaboli upravo ta mržnja, taj odvratan osjećaj koji nema nikakvo logičko uporište. Automatski započnu s prebrojavanjem krvnih zrnca ukoliko se tvoje mišljenje ne slaže s njihovim. Ili si s njima ili si protiv njih. Neki čak i Papu napadaju jer se njegovo mišljenje ne slaže s njihovim, jer ‘ko je Papa da njima govori što Bog želi? Kad smo već uvukli Boga u igru, mogli bi odmah i Allaha uvući u cijelu ovu priču. Prošlo je 15 godina od kada su srušeni blizanci, desetak godina od napada na Irak, nešto manje godina od početka građanskog rata u Siriji i recentne izbjegličke krize koja je za sobom dovukla sumrak ljudskog razuma koji na muslimane gleda kao hodajuće bombe. Neznanje i nerazumijevanje su ovdje ključni faktori koji u koktelu s glupošću i mržnjom sačinjavaju bombu čija detonacija može imati smrtonosne posljedice.
Vrijeme je za digresiju. Pred mjesec dana, prijateljica iz Poljske je došla u Zagreb preko CEEPUS programa. Cura je opčinjena slavenskim narodima, a posebna strast su joj Balkanci. Ljudima je tuđa ludost uvijek zanimljivija. Drugi dan nakon njezinog slijetanja u Lijepu Našu, na pivi mi je tužno priznala kako joj je cimerica s Kosova te kako joj ne smeta to što je osoba s kojom će dijeliti sobu u idućih mjesec dana iz zemlje za koju je čula samo par puta na televiziji, nego joj smeta činjenica što ona ne zna apsolutno ništa o Kosovu. To me podsjetilo na jednog drugog Poljaka koji mi je pred par godina priznao kako on nema pojma gdje se Kosovo točno nalazi i da netko zbriše Kosovo s lica zemlje, da njega to ne bi uopće dirnulo. Nisam znao što bih mu rekao. Sljedeći tjedan, prijateljica je došla na pivu sva radosna i prpošna. Naučila je više o Kosovu, ratu, kulturi i Islamu. Dolazeći iz Poljske gdje su trenutno na vlasti desničarske snage koje podupiru atmosfersku mješavinu ksenofobije i netolerancije, njoj je bilo nevjerojatno upoznati muslimanku. Još nevjerojatnije joj je bilo to što je Islam čista suprotnost od onog što mediji propagandski šire putem svojih radio valova. Znam da sve ovo zvuči banalno, k vragu, meni je također sve to zvučalo banalno dok mi je prepričavala svoj prvi izravni doticaj s islamskom kulturom, no u tom trenutku sinulo mi je u glavi – Čovječe, oni stvarno nemaju pojma šta mrze. Oni stvarno nemaju pojma čega se boje.
Zatim me upitala – Što ti misliš o muslimanima?
Stanka. Mislim da je vrijeme da se (ponovno) predstavim. Svoje ime sam predstavio ranije, na samom početku teksta. Inače, dolazim iz Labina, rudarskog grada koji je nakon Drugog svjetskog rata doseljavao Bošnjake kako bi radili u rudnicima. Moja zgrada je melting pot bivše Juge. Najviše je Bošnjaka, a najmanje Hrvata. Mislim da je jedino moja obitelj, koliko toliko čisti ‘rvatski proizvod. Pitala me ako mrzim muslimane. Da, mrzim ih. Mrzim njihove Bajrame, mrzim kad mi susjeda dolazi na vrata i nosi baklavu. Mrzim to što me čini debelim i što se najedem k’o zadnje prase pa se ne mogu maknuti ostatak dana. Nema veze, svoju mržnju vraćamo za Božić i Uskrs, kada im uzvratimo istom mjerom. Neka se i oni debljaju. Najviše mrzim kad mi iz čistog mira donese domaći burek, onako vruć i svježe izvađen iz pećnice. Mrzim to što joj se nemam kako zahvaliti osim da joj iskreno kažem jedno obično hvala. Zašto da onda mrzim nekoga tko mi nije napravio ništa ili pobogu, zašto da mrzim cijelu naciju zbog pojedinaca?
I onda odeš čitati komentare. Smiješ se na News-barov članak kako se nepismenost uvodi kao dijalekt, a najradije bi plakao na to. Razbijaš glavu oko toga što ljudi ne mogu uvidjeti štetnost svojih riječi. Riječi su opasna stvar. Imaju daleko snažniju moć od oružja. Još jedna digresija za kraj; kako imam problema s govorom, pred osam godina sam otišao na terapiju za vrijeme koje sam proveo dva tjedna s ljudima iz čitave Hrvatske. Za nekoga tko je tek napunio 18 godina i tko se prvi put na tako duže vrijeme odvojio od svoje rodne grude, pronašao sam se među nepoznatim ljudima koji su me gledali poprijeko zato što sam Istrijan. Za njih sam bio izdajica, netko poseban, Talijan, nemam pravo ništa pričati jer nismo bili u ratu. Klinac od 18 godina otiđe na govornu terapiju kako bi se izliječio od mucanja i onda ga pojedini pacijenti, s kojima dijeli svoju manu, gledaju poprijeko jer je Istrijan? Do tog trenutka nisam imao pojma da sam Istrijan, do tog trenutka nisam imao pojma da sam nešto loše, do tog trenutka sam živio svoj posebni idilično život. Patetično, znam. Onda sam skužio da uopće nije bitno tko si; musliman,katolik, Srbin, Sirijac, Dalmoš, Istrijan, Purger, nije bitno. Ljudi uvijek pronađu nešto za mrziti, pogotovo kad ispred sebe imaju ideologiju kao crvenu točkicu lasera na koju praznoglavu skaču bez da prije toga postave ikakvo pitanje. Šteta što to naučiš tek kad je netko uperi u tebe.
Gost-bloger: Toni Juričić
