Mama ima rješenje za sve

Tu je večer plakao tri sata u komadu. Što god pokušala učiniti, nije uspijevalo. Ni čokolade, njegov najdraži film, zabavni videići… na kraju sam odustala, zagrlila ga i plakala zajedno s njim. Sjedili smo na kauču, u pidžamama, i tiho plakali. Ne znam što poduzeti, ne znam kako usrećiti vlastito dijete. Boli me sve što ga boli, a boli ga toliko toga. Bole ga riječi i komentari, boli ga prazan stolac u klupi, boli ga školski odmor bez društva. Ne znam s kim razgovarati, tko će mi ponuditi nešto više od floskula, od sastanka s drugim roditeljima i djecom? Nasilje je prestalo, ali izgleda da su i svi ovi pasivni načini izolacije itekako nasilni i prisilni i bole jednako kao udarci, ako ne i više. Ne mogu natjerati djecu da se druže s njim, krenem li takvim načinom, možda ću učiniti još veću štetu. Uporno mu ponavljam da će to proći kada pronađu novu žrtvu dok se istovremeno gadim sama sebi što poželim da se napokon okome na neko drugo dijete. Ne mogu ga preseliti u drugu školu, sljedeća najbliža je udaljena sat vremena automobilom. A i kako bi to pomoglo? U ovom prokleto malenom gradu ionako je osuđen na iste ljude, bilo u učionici ili izvan nje. Prije ili kasnije, uvijek se susretnu. Pa ga tješim da se ovoga za par godina neće ni sjećati, izmišljam priče o svom djetinjstvu i potiskujem sva ona sjećanja koja se vraćaju.

Primjerice, kako smo izolirali Josipu onog dana kada smo otputovali na cjelodnevno kupanje. Skakali smo s mula, ležali ispod krošnje nekog stabla a ona je, tamo na stijenama, položila svoj ručnik pokraj učiteljice. Izigravali smo neku zbunjenost, baš kao što sada čine i ova djeca. Začuđeno smo slušali riječi koje je učiteljica izgovarala i vikali u glas “Nismo joj ništa napravili, nitko joj ne brani da stoji ovdje!” A, čim bi nam okrenula leđa, kolutali smo očima i podsmjehivali se. Kada se pokušavam sjetiti razloga, ne uspijevam. Nekome je pala na pamet tako zabavna ideja, Josipa je posljednja stigla do autobusa, i tako postala nasumična žrtva naše igre koja se rastegnula pa je potrajala sljedećih nekoliko mjeseci.

Tješim ga i govorim mu da je to samo faza, da im se pokuša približiti, da podijeli s njima paketić bombona. Tjeram vlastito dijete da bude podložno, da se pomiri sa situacijom, da trpi. Ne pronalazim krivca, ma koliko se trudila. Desetogodišnjakinja koja živi u mojim sjećanjima ne dopušta mi da se okomim na tu djecu, sjećam se da ni ja tada nisam imala zle namjere. Nama je bilo smiješno i zabavno, a sada vidim da nimalo nije smiješno. I zato pišem ovo pismo, jer ne znam kako utjecati na stvari, ne znam kako doprijeti do te djece, ne znam kako pomoći vlastitom djetetu koje svakim danom postaje sve bljeđa kopija onog razigranog dječaka koji se nije bojao nikoga i ničega, koji je bio najsretniji kada bi bio okružen prijateljima.

Djeca slušaju, djeca pozorno slušaju i zapamtit će i najmanji komentar i tihu primjedbu. Kada ih izgovore, nakon nekoliko dana, tjedana, mjeseci, godina… nemojte biti šokirani i začuđeni. Vi ste ih tomu naučili. Djeca promatraju, zato se nemojte začuditi kada udare nogom o vrata u trenutku ljutnje. Nemojte se šokirati kada ljutito viknu i udare šakom o tipkovnicu, nemojte biti uznemireni kada iz njihovih usta čujete riječi koje se i sami stidite izgovoriti pa ih nerijetko tek prošapćete. Oni ih ipak, onako usputno, čuju. Vaša djeca sve vide i čuju, vaša djeca upijaju komentiranja i etiketiranja; vaša djeca, vodeći se vašim primjerom, biraju provoditi vrijeme ogovarajući, šikanirajući i izolirajući nedužne pojedince. I nemojte misliti da vam držim lekciju, ja tek govorim iz vlastitog iskustva. Toliko sam puta htjela zaštititi vlastito dijete da nisam vidjela koliko mržnje sipam u toj namjeri, toliko je neumjesnih komentara izletjelo iz mojih usta i ne znam kako sada mogu kriviti svu tu djecu koja ga sada uništavaju. Ja sam kriva. Vi ste krivi. Svi smo pogriješili kada smo podcijenili vlastitu djecu. Svi smo pogriješili kada smo mislili da su hrana, odjeća, obuća, ljubav i krov nad glavom dovoljni. Sve je bitno, sve se računa i svaka sitnica može isplivati na površinu pa ćete se naći na nekom sastanku kao roditelj zlostavljača ili žrtve. U oba slučaja, sigurna sam, pitat ćete se „Kada i kako se ovo dogodilo?“

Nemojte se smijati i odmahivati rukom kada je riječ o stvarima koje nisu smiješne. Nemojte učiti djecu takvom ponašanju. Smiješni su filmovi, pjesme, fotografije, vicevi, komičari… ali ljudski osjećaji nisu smiješni. Nije smiješno što cijelo jutro sjedim i iščekujem kakav će doći iz škole. Nije smiješno što sam počela mrziti djecu. Nije smiješno što moje dijete počinje mrziti. Nije smiješno što polako nestaje, pred mojim očima. Nije smiješno što ne vidim izlaz iz ove trule situacije.

Kristina Tešija

*slika: Gustav Klimt

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *