Prije mnogo godina pohađala sam 3.b razred jedne osnovne škole gdje sam bila žrtva jednog napada. U bezazlenoj dječjoj igri papirnatim avionima između dva sata likovne kulture, slučajno sam nagazila na jedan od papirnatih aviona na kraju razreda. No, baš taj avion pripadao je dječaku kojemu se nikako nisam smjela zamjeriti.
Pobjegla sam u klupu čim sam shvatila što sam napravila, točnije, što mi se dogodilo. No, on mi je prišao, počeo me navlačiti, udario mi je nekoliko šamara, svi drugi su sjedili na svojim mjestima i gledali kakav će biti rasplet situacije, odzvonilo je. Molila sam sve sile neba i zemlje da se na vratima pojavi učiteljica, no nije je bilo. Zaljuljao se na rukama između dvije klupe i nogama me udario u glavu. Pala sam u nesvijest, i ne sjećam se što se događalo dalje. Djeca kažu da me i na podu udarao nogama, ali zbilja se ne sjećam. Poslije sam bila plava po rebrima i ramenima, a na čelu imala ocrtanu skatersku tenisicu. Nisam mogla prestati plakati od bolova i učiteljica me poslala kući, uvjeravajući me kako se ništa nije dogodilo. Moji roditelji su istog dana saznali za sve, bili kod ravnatelja, učiteljice, u razredu, rečeno im je da sam ja sve preuveličala i ostalo je na tome.
Tri godine poslije
6.b. razred, ista škola
Dotičnom zlostavljaču curice su valjda izišle iz mode, ali se okomio na jednog Marina. Mene je ostavio na miru. Sada je Marin bio nova žrtva, i to ne samo njegova. Marina smo morali tući svi! Izmislio je „igru” – „Tko zadnji udari Marina, dobit će batine!” Marin bi sjedio na svom mjestu, a nas 31 u razredu zaletjelo bi se na njega, makar ga dotaknuti, samo da ispunimo „zadatak”. Tu i tamo bi i taj posljednji dobio ćušku, ali ni blizu to nije bilo tako jako. Znali su ga dečki čak baciti na pod, i svi se baciti na njega i slično. Postajalo je sve češće i neizdržljivije.
- razred
Kao bivša žrtva istog zlostavljača, više nisam mogla to podnijeti. Tukli su ga prije i poslije nastave, a i mi zajedno s njima, mada imam osjećaj da je on znao tko uživa u tome što ga udara, a kome je žao, ali mora! I ja sam ga udarala, ali su ti udarci boljeli i mene. Nova nastavnica hrvatskog jezika pozvala me u novinarsku grupu, a tema prvoga broja bilo je nasilje. Prenijela sam sve na papir, bila sam sretna što mogu progovoriti, što ću možda moći pomoći. Profesorica je pregledala moj tekst, i kao što bi svaki glavni urednik to učinio, stavila ga na stranu uz riječi: „Marija, ovo ne može ići van!” No, nisam se predala. Kako sam imala običaj često dolaziti u tiskaru i papirnicu, skrivečki sam dopunila tekst, nakon što je profesorica sve finalizirala, dijelom kojim sam ispričala ovu priču iz naše škole. Učinila sam to da bi svima postalo jasno da ne pričamo o nečemu što se događa negdje tamo na ulici, nego i u našoj školi. Pritom sam jasno prozvala učitelje, koje sam tim člančićem doslovno pitala gdje ste kada cijeli razred udara jednoga učenika? Što radite? Hoćete li išta poduzeti? To je bio moj prvi članak bez ikakve cenzure i digao je ogromnu buku. Da, znam da je to bio samo školski list, ali škola je bila cijeli moj svijet, i svi su se opet okomili na mene. Za trinaestogodišnjakinju to nije mala stvar. Profesori su moj čin prozvali nečuvenim bezobrazlukom, a za učenike sam postala cinkerica. Marin nije smio ništa reći, ravnatelj me optužio da sam narušila ugled škole, a pedagog mi je propisao stroge mjere po kojima se moram ponašati. Jedina pozitivna stvar koja je proizišla iz svega toga je to što su Marinovi roditelji došli u školu i konačno saznali kako su se drugi s njim „igrali”.
Ubojica Luke Klasnića (4.11.2008.) u Vinkovcima išao je u istu tu osnovnu školu.
Od tada i zbog toga želim pisati. Želim svima prenijeti da ružne riječi, mržnja i nasilje nisu šala. Mislim da sam tada sa svojih nekoliko rečenica i hrabrošću ipak nešto uspjela pomaknuti. To je cilj novinarstva i blogova. Blogersko pero (ono pravo) može biti jače oružje od bilo kojeg drugog. Bloger ima prostor na kojem sve može reći i može birati što će pisati. Osobno možete utjecati na mišljenje i razmišljanje ljudi, možete ih trgnuti, probuditi, protresti… Baš zato ću uvijek pisati protiv mržnje.
Marija Renić
