Maleno tijelo u mojim rukama podrhtava od bujice suza koje se slijevaju niz blijedo lice. Da nije u mom naručju vjerojatno bi skliznula na pod i tamo stvorila sitni humak jada. Ne razgovaramo. Ne tješim je jer znam da ona to ne želi. Ona je jaka, prkosna i samosvjesna iako ima samo deset godina.
Ona je povrijeđena, ali sigurna da će riješiti problem, sutra u školi. No sad je vrijeme da izbaci sav jad iz sebe i vrati snagu. Zvuk udarca metala o keramičke pločice daje mi do znanja da su joj naočale ispale iz ruke. Znam da bi ih rado šutnula nogom daleko od sebe, no ona taj tren prkosno briše suze već balavom rukom i vraća naočale na nos. Vlažnu kosu brzim pokretom glave odljepljuje od lica i okreće glavu prema meni. Susrećem se s plavetnilom koje svakodnevno, već dvadeset i četiri godine, gledam u ogledalu. Crte lica identične mojim, iako dječji zaobljene, usne tanke i izvijene u neobičan poluosmijeh. Preplavljuje me bujica davno zaboravljenih osjećaja i u trenu se sjetim svih malih dječjih problema koji su bili dio mog odrastanja. Naočale, koje danas smatram gotovo dijelom svojeg tijela, tada su bile najgora noćna mora i predmet ismijavanja vršnjaka. Da sam se bar tada mogla zagrliti, utješiti i objasniti maloj sebi da su to prolazne dječje muke.
Uvijek sam imala siguran kutak u koji sam se mogla zavući i pozabaviti svojim mislima. Pobjeći od svega, razmisliti i krenuti dalje. To je bio luksuz koji današnja djeca nemaju budući da je internet ušao u svaku sobu, pukotinu, skrovište i gotovo postao dijelom samih nas. Bujice riječi i uvreda uveseljavaju mnoge nasilnike, a ostaju trajno pohranjene, zapisane i javno dostupne svima koji se možda žele pridružiti veselici na račun potlačenog. I to najčešće anonimno, iz zasjede, ujedaju one koje gotovo i ne poznaju. Prije su riječi dolazile i odlazile, konflikti su bili direktni, oči u oči, i to me mnogo puta pogodilo, ali i osnažilo te pomoglo u odrastanju i izgradnji karaktera. Često nismo svjesni osjećaja koje djeca i mladi proživljavaju, kao ni njihove razorne moći i načina na koji ostaju trajno zapisani u glavama. Danas je, zahvaljujući jednostavnoj dostupnosti informacija, vrlo lako širiti mržnju budući da je moguće biti usmjeren na mnogo osoba odjednom i uključiti u svoj krug mržnje mnogo istomišljenika. A mnogi šire negativnosti iz čiste dosade i zato što ne shvaćaju kako naoko bezazlena riječ može utjecati na drugu osobu. Šala, rekli bi neki.
Zaokupljena mislima ni ne primjećujem malu djevojčicu koja iza mog ramena usnama oblikuje jedva čujne riječi: „Nije smiješno“. Prenem se iz razmišljanja i glasno kažem sama sebi: „Doista nije! I vrijeme je da to svi čuju!“
Matea Kovač
