Stan je poprilično prazan iako nas je troje unutra. Roditelji su otputovali, a mi smo se zavukli svatko u svoju prostoriju. Dogovorila sam odlazak u kino s nekoliko prijateljica. Izvrsno se osjećam, dobro dođe malo tišine za promjenu. Neka je lijena ura, čujem automobile na cesti i prigušenu glazbu iz bratove sobe. Mobitel zavibrira nekoliko puta, legnem na kauč i pogledam na ekran. Poruke neprestano dolaze, jedan od razloga zašto ne volim grupne razgovore. U nekoliko su minuta uspjele izmijeniti planove pa mi je ostalo tek da se složim s novom odlukom: ništa od kina. Odlažem mobitel i razmišljam koji bi film mogla pogledati u kućnom izdanju. Dobro se osjećam, ali nešto kao da mi sjeda na prsa. Gubim dah, oči mi se pune suzama, ne mogu disati. Srce mi ubrzano lupa, sve oko mene je crno. Nema nikoga, nemam nikoga, sama sam. Ustajem i jurim van, izlazim na stubište i penjem se prema terasi zgrade. Sada mi se već krupne suze slijevaju niz obraze, a nemam pojma koji je razlog tomu. Prije par trenutaka izvrsno sam se osjećala, odakle sad ovo? Ništa nema smisla, čemu odlasci u školu, na fakultet, čemu izlasci i druženja, čemu povjerenje i razgovori kada čovjek naposlijetku uvijek ostane sam? Izlazim na terasu i gledam u okolne zgrade, pokušavam uhvatiti dah. Ponavljam si da je sve u redu, da trebam doći sebi, vjerojatno su hormoni, vjerojatno je do tlaka u zraku. Čemu išta na ovom svijetu kad čovjek uvijek ostaje sam? Čemu ikakvo pridavanje vrijednosti ičemu kad je sve u svojoj srži bezvrijedno? Približavam se rubu terase i gledam dolje. Odjednom razumijem sve one ljude koje sam prozivala kukavicama. Ako su se ovako osjećali, a vjerujem da su se osjećali mnogo gore, onda mi je sasvim razumljiv skok ili gutanje šake tableta. Zurim u ulicu ispod sebe, vid mi se muti, suze kapaju i možda će ih netko zamijeniti za kišu. Pritisak ne nestaje, naginjem se i razmišljam kako bi bilo lakše samo prebaciti tijelo preko ograde. Prisiljavam se prisjetiti svih trenutaka kada sam bila ushićena i zadovoljna i, iako u tom trenutku nemaju apsolutno nikakav značaj, uspijevam se odmaknuti od ruba. Sjedam na pod i ridam. Ridam toliko dugo da više nemam suza, više nemam glasa. Peku me oči, peče me grlo, hladno mi je i prazna sam. Spuštam se do stana i liježem u krevet. I sutra je sve malo bolje.
Moj otac boluje. Ponekad ne zna gdje se nalazi, ponekad je toliko uzbuđen da satima ne prestaje pričati, a najčešće ima problema s biranjem riječi. Zaboravi tko sam pa viče na mene, zaboravi gdje je pa paničari. Njegove oči više nisu njegove, nema više onog sjaja koji jedini nije stario. Mijenjalo se lice, mijenjala se kosa, mijenjala se kilaža, ali sjaj u očima ostajao je isti. Moj otac boluje ali ga ništa ne boli. Može sve a, iskreno, ne može ništa. Bojim se pomaknuti, bojim se pustiti ga malo na miru. Svjesno pristajem na taj križ koji nikada ne bi glasno nazvala križem. Nekidan smo zajedno šetali psa, bio je jedan od dobrih dana koji su sve rjeđi. Razgovarali smo o knjigama, prisjećao se nekih dragih lektira i zbirki poezije. Ja sam se trudila ne zaplakati, ali su mi se u glavi stalno izmjenjivale scene iz djetinjstva kada mi je citirao pjesme u pokušaju da me uspava. Razmišljala sam kako život nije pošten, kako čovjek na kraju ionako ostane sam, čemu mu onda uzimati uspomene i sjećanja? Moj otac svakim danom nepovratno izgubi dio svog identiteta, a ja uporno zapisujem sve u jednu debelu bilježnicu koju zajedno čitamo: guram njegov život između korica i tjeram ga da se što duže prisjeća svega. Ovih dana mu je bolje, tješim se da je možda zaista moguće da se neke stvari vrate. Možda će doći dan kada ga neću morati podsjećati tko sam. Šetali smo, on mi je objašnjavao metaforu donkihotovskih vjetrenjača i sav se svijet sručio na moja leđa. Nisam mogla disati, htjela sam pobjeći, htjela sam svoj život. Zurila sam u vrhove svojih cipela i kimala glavom, ni ne shvativši da više nije pokraj mene. Stajao je nekoliko metara iza mojih leđa, sa šokiranim izrazom na licu. Od šuma u ušima jedva sam čula smijeh koji nas je okružio. Stajao je na mjestu, a njegove su hlače bile natopljene urinom. Tiho je prozborio: “Mama, oprosti, pobjeglo mi je”.
Opet nisam mogla spavati. Odbijam piti tablete, ali postaje neizdržljivo. Više ne znam koja će riječ biti okidač i jednostavno više ne mogu. Mislim da sam napokon sebi uspjela priznati da nešto zaista nije u redu, ali svejedno se bojim. Želim s nekim razgovarati, ali nisam spremna plakati ispred druge osobe. Svejedno je li riječ o znancu ili ne. Osjećam gađenje prema ranjivosti i radije bi umrla nego priznala da me neke stvari bole. Najgore od svega je to što me zapravo dobri dani unište. Pomislim da je sve bila samo faza i sve bacim u vjetar. Prestanem razmišljati, odlučim biti ona stara. Našminkam se, uskočim u neku odjeću iz prošlog života i krenem. Dok ispijam čašu vina, nešto mi kucka u glavi, ali naginjem sve češće i sve brže. Već oko ponoći sve postane besmisleno ali se smijem i zbijam šale. Trpim bol u mjehuru, ne želim ući u zahod. Tamo uvijek naglo postanem svjesna da nema promjene i da se sve vratilo u obliku gorem nego ikada. Ne mogu biti sama, iako sam svjesna da čovjek na kraju uvijek ostaje sam. Srljam u nove čaše, srljam u glupe odluke, ne mogu podnijeti samoću i razmišljanje. Naposlijetku se raspadnem. Plačem, ne mogu govoriti. Odnose me i govore mi da će sve biti u redu. Trebam se naspavati i otrijezniti. Podmuklo koristim situaciju da vlastitu ranjivost provučem pod krinku pijanstva. A u meni sve vrišti. Ne dam im da otiđu iz sobe, ne dam im da me ostave samu. Iz hodnika dopire lagani žamor i čujem tihi smijeh. “Ništa njoj nije, samo voli biti u centru pozornosti.” Utonem u san, a sutra je sve malo bolje.
Kristina Tešija
*ilustracije: Harriet Lee-Merrion