Nekoga moraš voljeti,
makar i trave, rijeku, stablo ili kamen,
nekome moraš ruku nasloniti na rame
da se gladna nasiti blizine
Sjedim maloprije s prijateljicom u kafiću, kavu smo već odavno ispile i pretresle smo sve događaje koji su se dogodili u ovih nekoliko dana koliko se nismo vidjele. Odjednom krenemo razgovarati o samoći, o tome kako je teško etiketirati kontradiktornost koju obje nosimo u svom karakteru i zbog koje smo se, vjerujem, i zbližile. Volim samoću, ne mogu bez nje, nerijetko osjetim umor kada sam u društvu i tada bježim da se odmorim. I nije dosadno, ako ne pretjeram. Jer, i pretjerana izolacija, baš kao i pretjerano društvo, znaju umoriti. Prijateljica mi priča: „Istovremeno sam i društvena i samotnjak… volim biti s ljudima, ali samo s onima koje volim, koji mi odgovaraju. Ne mogu se više prisiljavati na druženja s ljudima koji me iscrpljuju.“ Plaćamo račun i odlazimo, svaka u svoju samoću.
nekome moraš, moraš,
to je kao kruh, kao gutljaj vode,
moraš dati svoje bijele oblake,
svoje smjele ptice snova,
svoje plahe ptice nemoći
– negdje mora biti za njih
gnijezdo spokojstva i nježnosti –
Postoji šačica ljudi čiji će me uspjesi uvijek veseliti i čije će me tuge uvijek boljeti. Ljudi s kojima mogu satima sjediti i biti sigurna da nam neće ponestati tema za razgovor. Ljudi s kojima ni tišine, kada se dogode, nisu neugodne. Postoji tih nekoliko ljudi s kojima se mogu smijati do suza, ali ispred kojih me nije sram zaplakati. Njima sam rekla svoje najdublje strahove i dvojbe; sve utege koje sam godinama uporno samostalno vukla za sobom, oni su mi u jednom trenutku pomogli nositi. Oni čine svakodnevicu manje svakodnevnom, njima uvijek mogu poslati poruku, oni će se uvijek razveseliti kada im ushićeno javim dobru vijest. Postoji šačica ljudi koje zaista volim.
nekoga moraš voljeti,
makar i travu, rijeku, stablo ili kamen –
jer stabla i trave znadu za samoću
– kad koraci svagda odu dalje
premda se trenutak zaustave –
jer rijeka zna za tugu
– samo da se nagne nad svoju dubinu –
jer kamen pozna bol
– koliko je već teških nogu
išlo preko njegova nijemog srca –
Ali nije uvijek bilo tako, i nije svakome tako. Bilo je vremena (dana, tjedana, mjeseci…) kada nisam imala koga voljeti. Bilo je dana kada sam sve svoje utege vucarala u šetnjama istim putevima u istom gradu. Da, bila sam okružena ljudima, ali bila sam sama. Nije to bila ona samoća koju sada volim, bila je to izolacija najgore vrste. Kada si tako sam, kada želiš reći toliko stvari ali ne vidiš svrhu, kada slušaš, slušaš i slušaš, a nikada ne dođe tvoj red da nešto kažeš. A i da dođe, vjerojatno bi progutao tu knedlu i prešutio. Tada sam voljela nebo, oblake, travu i rijeku. Tada sam voljela slušalice i glazbu, knjige, olovku i papir. Sada znam da sam upravo u tim periodima gradila temelje svoje ličnosti, ali tada se nisam tako osjećala. Samoća je bila prevelika, samoća je bila posvuda, samoća je bila prisilno stanje iz kojeg se nisam znala iskoprcati.
nekoga moraš voljeti,
nekoga moraš voljeti,
s nekim moraš ukorak,
istim tragom –
ah, trave, rijeka, kamen, stablo,
šutljiva pratnja osamljenika i čudaka,
velika, dobra bića
što progovore
samo kad zašute ljudi.*
Sada znam što bi rekla tadašnjoj sebi, sada to govorim svakom učeniku na čijem licu vidim osamljenost. Sada znam koliko je teško ne imati nekoga koga možeš voljeti, sada znam kako je ponekad teško voljeti nebo i rijeku, jer rijeka i nebo uvijek odgovaraju plavetnilom i šumom, nikada riječima. Sada znam koliko je potrebno imati tu šačicu ljudi pokraj sebe. Ali znam i da ti ljudi ne dođu nakon potrage, znam da se ti ljudi ne dovlače u život na silu, sada znam da ti ljudi rastu uz tebe i da ti rasteš uz njih.
Nekoga zaista moraš voljeti, ali ako nemaš koga – sada, u ovom trenutku, ovih dana, tjedana, mjeseci – ne znači da nećeš nikada imati. Ne znači da moraš na silu voljeti, da moraš na silu čupati i trgati trenutke nečije pažnje i nazivati ih prijateljstvom ili ljubavlju. Nekoga moraš voljeti, ali to ne treba biti cijeli razred, cijela ulica, trideset prijatelja na rođendanskoj zabavi. To ne treba biti tisuću facebook prijatelja, to ne treba biti svaki poznanik. Dopusti si da malo voliš ulicu, pločnik, fasade, nebo i krošnje. Dopusti da odzvone tu tvoju ljubav, da ti je vrate, da te nauče da prvo trebaš voljeti sebe. Kada to naučiš, naučit ćeš da je tvoja ljubav vrijedna i da je ne zaslužuje svatko tko pristane s tobom provesti nekoliko sati na kavi. Tada ćeš naučiti da je tvoja samoća vrijedna. Tada ćeš trenutke samoće možda vidjeti kao priliku za druženje sa samim sobom. Ako nekoga moraš voljeti, zašto ne kreneš od sebe?
*Ivan Minatti – Nekoga moraš voljeti
Kristina Tešija