Ja tiho hodam pored kuća
U kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.
I smiješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan — vječan.*
Mali neimenovani trenuci. Život je zapravo to: šetnja do trgovine, mahanje psećeg repa, pogled kroz prozor autobusa nakon napornog dana, gledanje najdraže serije po stoti put, ispijanje kave u gluho poslijepodne, nerviranje zbog stvari koje se već nakon par tjedana čine sitnima, promatranje oblaka, uranjanje u more, čekanje u redu, guranje prljave odjeće u perilicu za rublje… A, čini se, stalno čekamo neku Sreću, pisanu baš tako, velikim početnim slovom kao da je vlastito ime, kao da je tu negdje, iza ugla, korača prema nama. I kada smo sretni, kada se smijemo toliko da nas trbuh boli, to je tek naznaka one prave Sreće pa nam je lakše. Moguće je, dogodit će se. Zadimljeni prostor nekog kafića i naelektrizirani razgovori naslućuju da postoje neka prostranstva zanimljivih novih ljudi, trenutaka hranjenja tuđim idejama i riječima, da postoje druženja okupana u Sreći. Jučer je bio odličan dan, zamisli kako će biti kad takav bude svaki? Sretan si više zbog činjenice što si dobio dokaz da je moguće, dobio si foršpan nekog blistavila kojeg znaš da zaslužuješ. Blještavilo koje zasigurno slijedi, svi ovi dosadni bezimeni dani sigurno vode nečem većem, nečem boljem.
The worst day of my life
has probably already happened to me,
but then again, probably not.**
A što ako je drugačije? Što ako smo proživjeli najuzbuljivije i najbolje dane života? Možda više nikada neću moći neopterećeno plesati u punom klubu kao što sam to činila prije deset godina? Možda više nikada neću izgubiti glas na koncertu, zaraditi bol u mišićima od smijeha, možda više nikada neću biti toliko zaljubljena da neću moći razmišljati ni o čemu nego o nekim tamo očima? Sasvim je moguće, sasvim je realno. Možda su mi se i najbolji i najgori dan u životu već dogodili. Možda i nisu. Ali život ionako nisu krajnosti, ono između, meso koje spaja taj kostur „naj“ trenutaka je ono na što želim računati. I dosadilo mi je više sramiti se malih stvari.
Želim bezbroj bezimenih dana. Baš želim da mi je dosadno. Želim dugo spavati i onda se kajati. Baš želim potratiti večer na loš film. Želim još tisuću puta proći istim putem kuda šetam pse, neka naučim svaku crtu na cesti i kamen uz put. Želim zaboraviti kako je koji ponedjeljak izgledao, pa što? Ne želim tonu fotografija koje će alterirati moja sjećanja. Ne želim piksele, ne želim sa svima dijeliti gdje sam u kojem trenutku. Baš želim spaliti neke mostove, ma koliko to bilo neprofesionalno i nezrelo. Želim ne znati gdje ću biti sutra, za mjesec, godinu, desetljeće. Želim ne imati plan i biti izgubljena i uplašena od neke tamo strašne budućnosti. Želim ne znati što želim biti, to mi baš nekako dobro ide.
Kristina Tešija
*Dobriša Cesarić, U suton
**u slobodnom prijevodu: „Najgori dan mog života vjerojatno mi se već dogodio, ali opet, vjerojatno nije.“ (Kristina Haynes, What it Feels Like to be Softened)
Kolaž: Sammy Slabbinck