Šesnaest nam je godina. Subote navečer provodimo na uvijek isti način. Ukrcam se na posljednji autobus i iskočim već nakon tri stanice. Prošetam do niske kućice smještene između zgrada. Kucam, ulazim, pozdravljam njene roditelje koji sjede u dnevnom boravku. Produžim hodnikom do posljednje sobe lijevo. Ona me čeka, neodlučna kao i uvijek. Slušamo glazbu, čekam da završi sa spremanjem. Izlazimo brzim korakom, ali ne dovoljno brzo da nas ne vide. Njen otac nas zove i, kada odobri njenu odjevnu kombinaciju, viknemo “Booooooook” i već trčimo prema vratima.
Kasnimo, uvijek kasnimo na prvi noćni autobus. Trčimo uzbrdicom, gubimo dah i smijemo se. Ugledamo autobus. Ljudi nam se smiju, ali nas to ne obeshrabri. Ne možemo pješačiti, ne dolazi u obzir. Stižemo u zadnji tren. Pred klubom pozdravljamo ostatak naše vesele družine i ulazimo unutra. Plešemo i glupiramo se, pozdravljamo ljude koje viđamo isključivo vikendom, isključivo na ovom mjestu. U hrpi ljudi primijetimo jednog tipa koji nikako ne odgovara ovom mjestu, barem nam se tako čini. Visoki nabildani ćelavac probija se kroz masu i stiže do nas. Hvata Laru za ruku i odvlači je do sredine plesnog podija. Nakon par taktova primijetim da mi Lara upućuje molećiv pogled koji govori: “Spasi me!”
Odlazim do njih, plešem s Larom. Uporan je, ne odustaje. Takvo ponašanje nastavi se kroz cijelu noć, gdje god se pomaknemo – eto i njega. Ona ga ljubazno odbija, u meni kipi ali ne želim se miješati, puštam je da sama pokuša riješiti situaciju dok sam pokraj nje. Tip odjednom izvadi mobitel iz džepa i gurne ga Lari u ruke. “Ajde, napiši svoj broj pa se možemo koji put naći.” Lara gleda u mobitel, u tipa, pa u mene. “Šta se bojiš? Pa neću ti ništa!” Smije se, a Lara krene tipkati. Ne mogu vjerovati! Stišćem joj podlakticu kao znak upozorenja. Odahnem kad vidim da je upisala broj koji se po jednoj znamenci razlikuje od njenog. Vraća mu mobitel. “Eto, javi se, a ja bi sad stvarno volila malo bit s prijateljicom, s njom sam i došla…” Tip klikne na zelenu slušalicu. Sledi nam se krv u žilama.
“Di ti je mobitel?” Lara je skamenjena, ja sam skamenjena. Pokušavamo se laganim koracima unatraške ugurati u masu. “Di ti je mobitel?!” Sada već viče, primijetili su ga i ljudi oko nas. “Kurvo jedna!” Krene prema nama, hvata je za ramena i krene tresti. Ona se otima, ja vrištim i pokušavam ga odgurnuti. Napokon dolazi zaštitar i izbacuje ga iz kluba.
Sedamnaest mi je godina. Već nekoliko godina primam anonimne poruke. Svaki put s drugog broja, svaki broj uredno sačuvam u imeniku. Koliko god pokušavala saznati, ne uspijevam doći do ikakvih informacija. Uvijek krene s varijacijom na temu “Primijetio sam te, ti ne znaš tko sam ja.” Znatiželja mi ne da da odustanem, ovo shvaćam kao igru detektiva.
Kad god nazovem broj, čujem samo teško disanje. Jednom sam nazvala i nisam ništa govorila. Linija je bila otvorena preko pola sata. Stranac s druge linije je u jednom trenutku, iznerviran tišinom, započeo monolog. Glas mi je zazvučao poznat, ali ne toliko da bi znala odakle. Svaka serija SMS poruka potraje dan – dva dok ne odustanem od istrage i odlučim ignorirati. Do sljedeće poruke s novog broja. Ne pričam roditeljima o ovome, rekla sam tek nekolicini prijateljica. Nikome nije jasno o kome bi mogla biti riječ. Je li moguće da je riječ o više osoba? Tko je toliko lud da stalno nabavlja nove SIM kartice?
Od posljednje poruke prošla su tri mjeseca. Ulazim u sobu, vidim znak za poruku na ekranu mobitela. Pošiljatelj “XY 14”. Prvi put da je jedan broj upotrijebio dvaput. Zadovoljno se nasmiješim, ipak sam bila u pravu kada sam tvrdila da je riječ o istoj osobi. Očekujem poznat sadržaj, ali se iznenadim. “Hej, Kike. Josip je iz osnovne, šta ima novog?” Kliknem na zelenu slušalicu. Javlja se. Da, to je Josipov glas. Nisam ga čula dvije godine, ali i dalje mi je poznat.
“Znam da si mi ti slao sve one poruke”, kažem i pustim ga da priča. U tom trenutku sam bijesna i razočarana, ali se odlučujem na šutnju. Hajde da čujem drugu stranu priče. “Kakve poruke?!? Jesi ti normalna?? O čemu govoriš??” Objasnim mu da sam sačuvala sve brojeve i da je pogriješio, s ovog broja mi je već slao poruke, to je četrnaesti od dvadesetak koliko ih je bilo. “Koja si ti kurvetina! Jadnice jadna, seljanko jedna!!! Koji je tebi ku*ac? Najjadnija si osoba koju poznajen. Ubij se i da mi se ni slučajno nisi javila kad te sretnem na ulici!!!” Poklapa. Sjedim na krevetu,tresem se i ponavljam si: “To su samo riječi, uhvatila si ga u gluposti, to je njegov obrambeni mehanizam.”
Osamnaest mi je godina. Radim u obiteljskom kiosku u dvorištu kuće. Na livadi pokraj nas već se mjesecima gradi nova zgrada, a bauštelci svakodnevno dolaze po sokove i pive. Nervozno se smješkam na svaki njihov komentar, trudim se biti što dosadnije odjevena i ne obazirati se na njihove riječi i dobacivanja. Taj dan sam drugi put pala vozački ispit. Sjedim iza pulta i susjedi razočarano prepričavam detalje i žalim se na instruktora. Jedan od radnika, keramičar, veselo pruža novce za pivu koju je uzeo. “Koja si autoškola? Iman ti ja odličnog instruktora, sad je u penziji, ali može ti dat par dodatnih sati, svi su oduševljeni njime.” Nevoljko pristajem i zapisujem broj mobitela.
Nakon par dana ipak mu se javim i dogovorim pet sati vožnje. Negdje u to vrijeme krenem dobivati anonimne poruke na mobitel. U početku sam mislila da nisu namijenjene meni, možda je došlo do zabune. Poruke su sve učestalije, stižu preko nastave, usred noći, rano ujutro… Na svega nekoliko poruka sam odgovorila i zamolila ga da prestane. Kao da sam mu dala inspiraciju tim činom pa je postao još maštovitiji i perverzniji. Ignoriram koliko mogu i zaključujem da je možda neka od onih situacija kada osoba istipka neki bezvezan broj i nada se da će dobiti odgovor.
Napokon položim ispit, a sutradan dođe prva potpisana poruka s već dobro poznatog nepoznatog mi broja. “Kad mogu očekivat zahvalu zbog preporuke instruktora? U naturi, naravno ; ) Keramicar” Protrnem. Izlazim iz učionice i uspaničareno hodam hodnikom. Instruktor mu je dao broj! Čeka me popodnevna smjena u kiosku, sigurno će navratiti. Zna gdje živim! Zovem oca i u panici mu ispričam sve o porukama. Ovakvu situaciju ipak ne mogu riješiti sama.
Kristina Tešija
*Ilustracije: Christopher DeLorenzo