Brojiš stupiće u prolazu. Drmuskaš se već dvadeset minuta na neudobnim plastičnim sjedalima. Umoran si i slijepljen od vlage u zraku. Tramvaj je dupkom pun. Pokušavaš otvoriti prozor, no kada ti to napokon pođe za rukom shvaćaš da uopće nije pomoglo. Tako je vruće. Osjećaš se mentalno zgužvano.I nije bio najbolji dan na poslu. U tramvaj ulazi žena s dvoje djece. U letimičnom pogledu uočavaš izrast na njenoj neuredno svezanoj kosi. Dječaci se vješaju po njoj moleći za sladoled. Zvoni joj mobitel, u prebiranju po torbi ispada vrećica s rajčicama koje se počinju kotrljati duž tramvaja. Okrećeš glavu prema prozoru slijepljen za svoje sjedalo. Netko će drugi. Nastavljaš brojati stupiće.
Uzbuđeno zamišljaš kako će sve ovo izgledati. Ideš na kavu s prijateljima iz srednje. Želiš im ispričati o svim putovanjima i nevjerojatnim ljudima što si ih upoznao proteklih mjeseci, ali te strah da ne zazvučiš prepotentno. Dok juriš proljetnim trgom zamišljaš svoj veliki ulazak i odmjereno, ne prenapadno „Hej ljudi!“ Kroz svoje misli začuješ buku. Okreneš se i ugledaš muškarca koji povlači ženu za sobom. Ona viče i zapomaže, a on ju snažno pritišče za ruku i prijeteći podiže drugu. U trenutku kada ti se učini da ju poteže za kosu, odvraćaš pogled i nastavljaš užurbanim korakom. Netko će drugi. Možda je bolje samo ravnodušno „Hej“?
Na njihovom si koncertu nakon dugo vremena. Prsa ti pulsiraju od glasne glazbe, upravo je završila pjesma od koje ti se uvijek raspukne srce, grliš najboljeg prijatelja dok ti oči suze od sreće. Svjetla su čudesna – ljubičasta i crvena lelujaju po nasmiješenim, razgaljenim licima i protežu se nebu poprskanom zvijezdama. Odlaziš po novo pivo. Ispred tebe u redu nalazi se skupina tinejdžera. Zezaju najdebljeg od njih da je svinjica. Spominju debelu sestru s kojom bi u noć, mamu krmaču, natežu se obraščići, bode se prstima u trbuh i rokće. Dolaziš na red, naručuješ svoj lager i brzo ga plaćaš. Netko će drugi. U, čini se da počinje ona dobra stvar!
Ovo je ono vrijeme kada ti samom nije jasno je li previše kasno ili previše rano. Previše si umoran da shvatiš koliko će ti nedostajati. To ćeš shvatiti tek kada sutra nećeš moći otići u večernju šetnju s njom. Pratiš ju na noćni autobus, nosiš joj kofer. Zagrliš ju i privučeš k sebi kada primjetiš kako prema vama prilaze dva mladića koja se glasno bodre i kliću o uspjehu. Prođete pokraj njih bez problema i nastavite pospano ćaskanje o njezinim očekivanjima. U prolazu između zatvorenih trgovina kraj kojih hodate, učini ti se da se nešto pomaknulo. Ona je koji korak ispred tebe kada zastaneš i naviriš se što je to. Kao da ti se učini da pod tim slabim svjetlima ulične rasvjete gledaš mladića tamne puti kako leži na podu. Svjetluca li to nešto oko njega? Njezin glas te prene i ti požuriš za njom. Netko će drugi. Ponovno ju zagrliš i upitaš ju hoćeš li joj nedostajati.
Petra Galović