Nije na internetu – nije se dogodilo?

Zaista je riječ o stresnom i zahtjevnom poslu, ali ipak mogu reći da sam uživala pišući svoj diplomski rad. Pružio mi je priliku ponovnog vraćanja nekim dragim romanima, čitanja različitih teorija i oblikovanja vlastitih misli i stavova. Nakon mjeseci življenja za i oko diplomskog, došao je i Dan D – obrana. Što sam starija, sve sam svjesnija jedne bitne vlastite karakterne crte: ne uživam biti u centru pozornosti. Nekako uvijek uspije prevladati osjećaj pressinga – bez obzira koje je slavlje u pitanju: proslava pričesti ili rođendana, obrana diplomskog rada, promocija, useljenje u stan, dobijanje posla. Istina je da se ne snalazim u takvim situacijama ali, nažalost, prečesto popustim pod pritiskom okoline. Tako je bilo i s obranom. Savršen scenarij bio bi onaj u kojem bi otišla do zgrade Fakulteta, obranila rad, javila najdražim ljudima i uputila se doma da, uz najdraži ručak, obilježim kraj jednog poglavlja. Ipak, popustila sam, odlučila sam razbijati glavu odjevnom kombinacijom u kojoj ću ući u taj kabinet, rekla sam roditeljima i braći da moraju doći, čak im naredila da mi kupe neki cvijet jer tako svi rade i glupo je da se smijemo tom običaju. Smišljala sam koga pozvati, što ćemo nakon što sama obrana završi, gdje ćemo nazdraviti, ručati, piti kavu…

Kiša i prehlada, stisnuti kabinet i članovi komisije koji očito do tog trenutka nisu vidjeli ni naslovnicu mog rada, a kamoli išta više, učinili su od cijelog užitka pisanja rada neko gorko iskustvo. Neprirodan osjećaj kada ti otac daje cvijeće pred zgradom Fakulteta, nevoljko poziranje pred fotoaparatima, neudobne štikle i neukusan ručak. Spas sam našla u krevetu gdje sam napokon mogla odahnuti i odmoriti. Fotografije koje su zabilježene tog dana dobila sam tek desetak mjeseci kasnije. Moj facebook profil nije bio bogatiji za fotografiju mene, primjerka diplomskog rada i buketa cvijeća. Ma, u svoj toj zbrci nisam si ni ostavila jedan primjerak rada! Nisam dodala life event na svoj timeline niti pisala pametan status. Nad svojim facebook profilom očito imam veću kontrolu nego nad vlastitim životom.

Par tjedana nakon obrane dogovaram kavu s nekoliko bivših kolegica. Pri glasnom i veselom susretu čestitaju si diplome i uzbuđeno pitaju kako je bilo na putavanjima koja su se zaredala od proteklog susreta. U jednom trenutku dobijem pitanje: “Kristina, a kada ćeš ti diplomirati? Kako napreduje rad?”. Jer, ako nije bilo na facebooku, nije se ni dogodilo. Druga opcija ne postoji.

Nerijetko se dogodi da me ljudi pitaju u kojoj sam državi, iako smo udaljeni tek par kilometara. Netko se sjetio označiti me na fotografiji s putovanja na kojem sam bila prije par mjeseci, pa je logično zaključiti da je riječ o aktualnom događaju. Logično je da sve što se pojavi na facebooku označuje pravu presliku stvarnosti, točno mjesto i vrijeme radnje, emociju i trenutak. Osmijeh na fotografiji je iskren, profilna fotografija je realna, nije produkt sati i sati pokušavanja namještanja za savršen kadar. Stvarnost je pretvorena u binarni kod, u fotografiju, status, komentar, like.

Svaki podijeljeni link na pjesmu šalje određenu poruku, svaki klik na like govori o nama više no što smo svjesni. Ne smiješ pretjerati, ali ne smiješ biti ni pasivan ili samozatajan. Zašto ti je na profilnoj fotografiji lik iz animiranog filma? Zašto pišeš samo gluposti? Zašto ne znaš čemu služi check-in? Gdje ti je datum rođenja? Najdraži filmovi, glazba, serije? Zašto si tako tajanstven? Misliš da si bolji od nas?

Prije par godina sjedila sam s dragom prijateljicom na štekatu jednog popularnog splitskog kafića. Minijaturne klupice poredane su po širokim skalinama i, priznajem, to smo ljeto bile opsjednute tim mjestom. Zavući se u još praznu ulicu i promatrati grad kako se budi bilo je posebno zadovoljstvo. Jednog sam jutra primijetila poznatu djevojku. Nakon početnog razbijanja glave, shvatih da mi se u glavi vrte njene fotografije – njen instagram profil. Jedna je od najpopularnijih insta-djevojki s ovih prostora i na fotografijama izgleda predivno, ima život sastavljen od najboljih kadrova i, priznajem, zavirim u taj svijet u trenucima besposličarenja. Sada je sjela u kafić u kojem sam i ja, tek je par metara udaljena od mene, tu mi je “pred nosom”, kao na pozornici. Tu je s dečkom, najčešćim gostom njenog online svijeta i razmišljam kako je jezivo da su mi poznati toliki prizori iz tuđeg, nepoznatog, života.

Razgovaram s prijateljicom, prolaze sati, i svako malo pogled mi pobjegne na insta-djevojku i dečka. Jedno nasuprot drugog, između njih stol, ispred njih dvije šalice kave, u rukama po jedan tablet. Ne razgovaraju. Ništa čudno, nekad uživamo u tišini s ljudima koje volimo. Ona diže tablet i namješta se za selfie, pokušava ga dozvati ali on nervozno spušta glavu čim shvati o čemu je riječ. Naposlijetku mu sjeda u krilo i namještaju se i smješe u ekran. Provedu tako par minuta pozirajući i onda opet svatko na svoju stranu.

Na instagram forografiji su sretni i nasmijani, obilježili su trenutak uživanja u zajedničkom ispijanju kave. No, je li se to zbilja dogodilo, iako je na internetu?

U svom kratkom eseju o Tweetanju, Peggy Orenstein dotaknula je srž problema o kojem sve više i više razmišljam. Opisujući trenutak koji provodi ležeći s kćerkom u dvorištu, ona ističe da bi „prošlogodišnja“ ona u tom trenutku uživala. Ali ne trenutna Peggy – trenutna Peggy opsjednuta je Twitterom i postala je promatračica vlastitog života. Pita se što ostaje ako je svaka misao izrečena, zapisana, eksternalizirana? Što ostaje u nama, osobno, samo naše, unutarnje? Ako refleksivno objavimo svaki osjećaj, što ostaje od refleksije? Kada prijatelji postanu obožavatelji, što se događa s intimnošću?

Prestajemo živjeti za trenutak. Odgađamo trenutno iskustvo u zamjenu za budućom reprezentacijom tog istog trenutka. Fotoaparatom ćemo zabilježiti prizor pa kasnije možemo uživati kada god poželimo. No, je li zaista tako?

Kao srednjoškolki, digitalna kamera značila mi je cijeli svijet. Laptop je bio pretrpan mapama prepunima fotografija – koncerti, izleti, izlasci, škola, druženja, rođendani, šetnje… Sve se to gomilalo, a ja sam pamtila samo te fotografije. Izraze lica, scenu, kadar… zaboravila sam razgovore koji su se vodili, osjećaj, mirise, glasove. Moja sjećanja su se preoblikovala prema fotografijama i dugo mi je trebalo da shvatim u čemu je problem. U mom je gradu bio organiziran koncert i ja sam prvi puta u dugo vremena izišla iz kuće bez torbe, bez mobitela, bez fotoaparata. Bilo je to prije desetak godina i taj koncert je živ u mojoj glavi. Nemam snimke ni fotografije koje ionako nikada ne pregledavam, ali sjećam se mase, ljubičastog svjetla, pjesme koja me podsjeća na prerano preminulog prijatelja i kako sam, dok je svirala, gledala u nebo i rrazabrala zvijezde. Je li to sjećanje stvarno? Je li postojalo ako ne postoje fotografije, ako nije objavljeno na društvenoj mreži, ako nije promatrano na ekranu digitalca?

Teško je odoljeti, znam. Postoji potreba za povezivanjem, pa makar preko ekrana. Podijelimo brigu, prepričamo anegdotu, dobijemo povratnu informaciju i možda nam i dan bude bolji. Ali, s vremena na vrijeme, vrijedi sjetiti se moje priče s insta-djevojkom. Barem meni dobro dođe. Podsjeti me da jedan kadar ili kratki video ne mogu reći što se točno zbilo, podsjeti me da pikseli ne bi smjeli utjecati na moju percepciju svijeta i sebe same. S vremena na vrijeme dobro dođe otputovati bez bijesnog fotoaparata. Promatrati ljude na aerodromu bez potrebe da napraviš check-in na facebook-u. Ponekad je baš dobro stišati mobitel i spremiti ga u ruksak, sjesti i promatrati svijet. Zapamtiti boje, miris i zvukove zalaska. Pikseli to nikada, vjerujte mi, ne mogu vjerno prenijeti.

Kristina Tešija

*ilustracija: Koren Shadmi

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *