Danas sam, kopajući po prašnjavom eksternom disku, naletjela na neke fotografije sebe iz 2006. godine. Točno je deset godina prošlo od fotografiranja crno bijelih autoportreta koje sam u tinejdžerskoj sobi prepunoj plakata i ispisanih stihova po ljubičastim zidovima. Zumirala sam jednu fotografiju i zagledala se u oči sedamnaestogodišnje sebe. Pomalo je smiješno kako nam oni loši i tužni dani djeluju tako vječno dok smo u njima. Čim prođe neko vrijeme, zaboravimo ih, postanu sitni kao da je riječ o jednom popodnevu ili večeri. Sjećam se da sam u tom pubertetskom periodu češće bila neraspoložena nego raspoložena, ljutila sam se na sve i svašta, živjela sam više u mašti nego u stvarnosti i nitko me nikada nije razumio. Svi su bili protiv mene!
Sada pamtim sva srednjoškolska glupiranja i neke divne stvari. U mom sjećanju sve dobija neki nježniji ton i na trenutke čak postanem nostalgična iako uvijek tvrdim da se nikada ne bi vratila u taj period života (jedan pubertet u životu je i više nego dovoljan!). Ovo ljeto sam, u naletu nekih sjećanja i asocijacija, u dnevnik zapisala sljedeće rečenice: Kad san imala šesnaest, picavali smo četvrti sat popodne i provodili ga u Princa uz bokal piva kojeg bi bratski podilili pa bi svatko dobija tek 3-4 gutljaja. Čekali smo da najstariji napuni 18 pa da napokon možemo u Teaka bez problema naručit Tomislava. Išli smo u Admirala, svaka fleka na starkama bila je uspomena na neki zidić ili plažu, svaki san vikend bila zaljubljena u drugog dugokosog momka, pisala san poeziju i vodila blog. Išarala san zid sobe Jesenjinom, palila mirisne štapiće i mislila da san tako drugačija. Svađala san se sa svojima, imala crnu mačku Lucu koja je jednog dana nestala, jednako misteriozno kako se i stvorila. Tvrdila san da nikad, baš nikad, neću obut štikle. Oči san šminkala crnom olovkom, imala san kratku kosu, nosila vojnički ruksak i marte. Slušala san baš dobru muziku kojoj se posljednjih godina sve više vraćan. Knjižničari solinske knjižnice su me dobro poznavali jer je to bilo misto di sam provodila većinu vrimena dok bih bila u Solinu. Nisan imala pojma o odraslim stvarima, samo mi je bilo važno glupiranje i smijeh. Oko sebe san imala ljude za koje sam mislila da su mi najbolji prijatelji koje ću ikada imati. Ispostavilo se da i nije tako, i da nisan toliko drugačija.
Što zapravo želim reći? Gledajući u tužnjikave oči deset godina mlađe sebe, shvatila sam da sam u ovih deset godina mogla fotografirati još stotine tužnih autoportreta i svejedno ne bih mogla zadržati te tužne trenutke. Koliko god se tjerala, ne mogu se više rastužiti zbog nekih svađa, prekinutih prijateljstava, slomljenih srdaca, uništenih večeri… Sve je nekako divno izblijedilo i postoji tek kao crtica u sjećanjima. Ali, sreća… Sreće se sjećam punim plućima! Evo, i sada se smiješim kada pomislim na neke večeri, na neka smijanja, na trenutke zadovoljnog lijeganja u krevet.
Jasno je da se svi razlikujemo, ali želim ti nešto reći: hajde, izdrži. Ako je grozno, izdrži. Ne znaš kakvim ćeš očima gledati svoje tužne prastare autoportrete. Vjeruj mi kad ti kažem, vrijedi izdržati. Imala sam i ja neugodne situacije, najblaže rečeno. Odbacili su i mene neki ljudi kojima sam tada pridavala previše značaja. I ja sam se uspavljivala plačem. I ja sam, toliko puta, bila uvjerena da je gotovo, da je svijet došao svom kraju zbog situacije u kojoj sam se našla. Uf, koliko sam puta krišom ulazila u nečije facebook profile i kopala po nekim ranama. Ali i to je dio odrastanja. Koliko sam pogrešnih odluka donijela u trenucima kada sam mislila da će glupiranje donijeti neku radost. Svađala sam se s bliskim osobama, svađala sam se s anonimnim prolaznicima, prekidala sam odnose, obnavljala sam odnose, bojala sam se nepoznatog, radila sam gluposti koje su mi ugrozile život, previše sam vjerovala nekim ljudima, nedovoljno sam vjerovala drugima. Bila sam bezobrazna, bila sam povrijeđena. Mislila sam da mi je baš suđeno uvijek biti negdje po strani i to me rastuživalo. Nemoj da te zavaram, i sada sam negdje po strani, ali sam s vremenom shvatila da je to najbolja pozicija na kojoj uvijek susretnem predivne ljude.
Pusti te profile i fotografije, pusti fotografije izlazaka, ne uspoređuj lajkove ispod svojih i tuđih slika, pusti komentare, pusti poglede, pusti čuđenja. Ako si tužna, plači. Ako želiš jesti, jedi. Ako želiš provesti dan u krevetu, provedi ga, nije kraj svijeta! Ali, ako misliš da ništa nema smisla i da te nitko ne razumije, moram te razočarati. Ni ti, kao ni ona mlađa ja, nisi nimalo drugačija. Bit će bolje, ne kaže se džabe da je najmračnije pred svitanje.
Tko zna kako ćemo i ti i ja tumačiti svoje fotografije za desetak godina? Daj si šansu da saznaš.
*fotografija: John Lennon za vrijeme snimanja “Tomorrow Never Knows”, 1966.