‘Mama, što znači ‘Mamiću Cigane?’ malo glasnije upita djevojčica u tramvaju svoju mamu. Tek je naučila tečno čitati i čita sve; i natpise na dućanima i slikovnice i grafite. Čitanje je zabavno. ‘Čitanje ju oplemenjuje’, sve do ovog trenutka bila je uvjerena njena majka.
‘Mamić je jedan gospodin, a Cigan…Cigan nije Hrvat, nego je Rom.’, zamuckujući je pokušala majka.
‘Mamić nije Hrvat, nego Rom?’
‘Ma nije, Mamić je Hrvat!’
‘A zašto svugdje piše Mamiću Cigane?’, pitala je kao uvijek sve više, više i više, sve do i zadnjeg objašnjenja sve glasnije i glasnije djevojčica u tramvaju.
Majka je jednostavno zašutjela i sama razmišljajući što odgovoriti djevojčici.
Ne budi Židov/Srbin/Cigan
A što ne valja s riječi: Židov, Srbin ili Cigan? Pa ništa. Sama po sebi niti jedna od njih nema negativno značenje. To je naprosto ono što neki ljudi jesu: neki smo Srbi, neki plavuše, neki smo Cigani. To je dio naših identiteta. Ipak, neke su riječi toliko ‘prljave’, toliko bole da smo ih morali zamijeniti drugim riječima. Nije lijepo reći Cigan, kaže se Rom, nije lijepo reći debil ili retardirana osoba iako su nekad i to bile samo riječi…i obilježja ljudi. Sad riječi bole, nisu pristojne, koristimo ih kada nekoga želimo povrijediti ili uvrijediti…iako i dalje obilježavaju neke ljude.
Je li dobro biti to što sam ja?
Zamislite da se kako bi se nekog povrijedilo ili uvrijedilo, koristi vaše ime. ‘Baš si Sanja!’ ili ‘Nemoj biti Maša!’. Biste li promijenili ime?. Ipak, vrlo često nije moguće promijeniti ono što jesi: neki su Srbi, neki Cigani, neke su stvarno plavuše. Ti si ono što drugi koriste da bi uvrijedili treće.
Zamislite onda kako se osjeća, npr. šestogodišnji dječak, romske nacionalne manjine, kada se vozi tramvajem, Zagrebom, gradom u kojem je rođen, u kojem živi i za koji osjeća da mu pripada, gledajući od stanice do stanice grafite ‘Mamiću Cigane’. Što pomisli o vrijednosti svog identiteta? Što o samom sebi?
Zanimljivo je npr. da je ‘plavuša!’ baš glupa, a ‘plavokos’ može biti baš što hoće! Jeste li znali da je je u Rječniku hrvatskog jezika (Anić 2001., 1991.) žena definirana kao osoba po spolu suprotna muškarcu, a muškarca kao odrasla osoba muškog spola. Prisjetite se naziva zanimanja muškog roda. Jesu li Vam na pamet pali liječnik, odvjetnik i inženjer? Što je sa nazivima slabije plaćenih i statusno manje prestižnih zanimanja kao što su medicinska sestra, kućanica i tajnica? U jednom su vrtiću svakog dana birali novu redušu (osobu koja pazi da svi mirno stoje u redu), ali muške inačice iste riječi nismo mogli smisliti.
Jezik je zrcalo dominante skupine društva koji se njime koristi.
S obzirom na to da jezik odražava naš svijet i način na koji ga vrednujemo, ovakvi jezični obrasci imaju veliku moć i utjecaj na jačanje predrasuda i kasnije diskriminacije pojedinih skupina ljudi, ovisno o spolu, nacionalnosti ili rasi. I uvijek su to oni koji su manjina, oni koji su slabiji u društvu, kojih nema mnogo i koje je naprosto lakše vrijeđati. Među njima su i druge vrste, životinje, koje također smatramo manje vrijednima, nedostojnima poštovanja.
Kako se pozitivna slika o sebi ponekad razvija usporedbom sebe s drugima, odrasle osobe, pa tako i djeca, kako bi zaštitili pozitivnu sliku o sebi, sebe uspoređuju s pripadnicima minoriziranih skupina te vlastitoj grupi pripisuju superiornost.
Ali niti jedna riječ ne postoji, izvan namjere i vrijednosti osobe koja je izgovara. Kada je koristimo, premda često i nesvjesno, u negativnom kontekstu, u ovim slučajevima kako bi se nekoga uvrijedilo, iskazala netrpeljivost prema nekoj osobi ili dodijelila etiketa osobe manje vrijedne od ostalih, samo na temelju jedne od njenih karakteristika, produbljuju i šire predrasude i vodi ka diskriminaciji nekih skupina ljudi.
Djeca primjećuju razlike među ljudima, to je univerzalno i normalno za svu djecu. Budući da je uočavanje razlika osnova za razvoj predrasuda i diskriminacije, neki odrasli djecu sprječavaju u imenovanju tih razlika uvjeravajući ih da smo svi isti (iako to nije istina). S druge strane, realnost je da zbog diskriminacije koja vlada u društvu, boja kože, kao i druge razlike, jesu itekako bitne. Negiranje stvarnosti kod djece iz dominantnih grupa omogućuje razvoj budućih odraslih koji negiraju stvarnost i nastavljaju diskriminatorna ponašanja.
‘O tome ćemo razgovarati kod kuće’, rekla je majka.
‘Naučila sam ju čitati slova, a sad je moram naučiti čitati s razmjevanjem.’, u sebi je dodala majka.
Psihologinje Sanja Brajković i Maša Komadina
Pučko otvoreno učilište Korak po korak
