Nedavno sam pročitala komentar djevojke koja je podijelila svoje iskustvo i moram reći da sam se zamislila, vratila me svojim riječima u djetinjstvo, a najviše od svega željela sam joj reći da nije sama.
„Nikad nisam imala stalno društvo u kojem sam se osjećala prihvaćeno i sigurno, da sam dio njega. Jedni su me osuđivali zbog glazbe koju slušam, drugi zbog tema o kojima želim pričati, trećima se nije sviđalo to što nisam iz ugledne obitelji. Nevjerojatno je ružno kad ti se ide van i nemaš s kim, kad sama plačeš iza škole poslije nastave, sama piješ kavu u bircu jer nemaš s kim otići. Bila sam frendica mnogim ljudima, mnoge sam stavljala na prvo mjesto u svom životu, ali oni mene nikad. Uvijek sam pazila što kome govorim i svakoga pažljivo slušala, oni su me vrijeđali i odbacivali moje mišljenje. Držim se i ne dam na sebe, ali sam osamljena i nemam prijatelje. Imam 17 godina. Zaista nije smiješno.“
Draga,
Svaka čast na tome što znaš što želiš, ne pristaješ na osrednje i ne daš se. Možda ti se ne čini sada tako ali vjeruj mi nisi sama i drugi se osjećaju tako iako najčešće glume. Prilagođavaju se okolini “kako vjetar puše“ ne želeći ispast drugačiji (čitaj svoji), bojeći se osude drugih, komentara govora mržnje, ismijavanja, ogovaranja i sl.
Nekada sam razmišljala: Zar su stvarno djeca/ljudi toliko tolerantni da im sve odgovara? Postoji li onda problem u meni kada jasno izrazim svoje mišljenje i ne slažem se s nečim. Kasnije sam zaključila da se oni zapravo boje, a poneki zbilja niti ne znaju što (ne)žele pa im je sve dobro. Lakše se prikloniti drugima nego stati sam i reći jasno što želiš ili misliš. Drugi osuđuju na temelju prvog dojma, zavidni su pa je najlakše biti zločest. Znaj da oni nisu pravi prijatelji (iako se to ne čini na van tako) oni su poznanici koji će kasnije u životu možda proći jedan pokraj drugog i neće se ni pozdraviti, ali sada su našli način da prežive u ovoj okolini.
Možda sada misliš o tome kako kada prođe srednja škola će sve biti drugačije ali nažalost tu djecu kasnije odrasle ljude ćeš susretati svakodnevno u životu, svuda su oko nas. Nastoj se ne zamarati s njima, ti si se potrudila i dala sve od sebe. Stavi osmijeh na lice i okreni novu stranicu. Razmisli o svojim interesima, hobijima, željama i uživaj, a onda kad se najmanje nadaš ćeš upoznati ljude koji su slični tebi i koji te cijene. Vjeruj mi ima ih, samo što oni ne piju kavu u bircu sami, nego odlaze što prije kući jer se osjećaju kao Pale sam na svijetu ili traže ljude slične sebi na izvanškolskim aktivnostima (glazbena škola, jezici, sport, gluma, ples…).
I zapamti tvoje mišljenje je bitno, ali i ova poslovica vrijedi „Ne bacaj bisere pred svinje“, tj. ne mogu svi sve razumjeti niti ne žele, ali zapravo nije ni bitno. Bitno da nađeš one koji tebe razumiju i ti njih. Samo nemoj odustati i budi ponosna na sebe.