Sjedim u knjižnici Filozofskog fakulteta i razmišljam kakve sve riječi mogu povrijediti naše osjećaje. Točno je četrnaest osoba za računalima i svi su vrlo tihi. Zanimljivo ih je promatrati – udubljeni su u svoj rad, ali svatko na svoj osebujan način. Kada netko povrijedi njihove osjećaje, to zasigurno nije na identičan način. Kada bih rekla da stoga moramo pažljivo pristupati svakoj osobi pojedinačno jer neće svaka reagirati jednako na neku našu šalu, iznjedrila bih lavinu pitanja dokle onda seže naša sloboda govora. Zar bismo stvarno trebali prije svakog otvaranja usta detaljno proanalizirati osobu i postaviti se na trepavice kako se ona ne bi uvrijedila? Proći cijelu Opću deklaraciju UN-a o ljudskim pravima kako slučajno ne bismo svojom šalom „smrtno“ povrijedili nekoga? Jesmo li zbilja kao društvo postali previše osjetljivi? Ne, nije nam potrebna autocenzura. Samo sposobnost da shvatimo da sve možemo reći na lijepi, konstruktivan način. Jer sloboda govora i govor mržnje nisu polja koja se preklapaju, imaju neko sivo područje anarhije – njihove su granice vrlo jasne.
Možemo se žaliti da su svi previše osjetljivi, a svoje izjave zvati „brutalnom iskrenošću“ koja je čista svake lažne slatkorječivosti. No, zašto ne vjerujemo da naša iskrenost ne treba biti brutalna, a ni „slatko zapakirana“, nego samo rečena na lijep način? Ta ona uistinu može biti stopostotna na ljubazan i srdačan način, jer je njezina poanta upravo pomoći osobi!
Isto se odnosi kada smo u pravu oko nečega – to nije sveta čast koja nam daje za pravo biti zajedljivi i pakosni prema osobama koje nisu. Biti u pravu može biti i puka slučajnost – ne moramo zbog toga sarkastični i cinični te time vrijeđati nečiju inteligenciju. Jer, ponekad ćemo i mi biti ti koji su „zabrijali“ u nekim svojim uvjerenjima, a tada sigurno ne bismo htjeli biti proglašenima glupima zbog toga.
Također bi trebali biti svjesni da naše osobno mišljenje nije činjenica, ultmativna 2+2=4 istina koje se svi moraju pridržavati. Tako ni moj blog ni tvoj status na Facebooku kojim si zbilja ponosan. Ali zato hajmo imati strpljivosti jedni za druge – jer želimo da ju netko ima za nas, jer ćemo puno puta „zabrijati“ i „zaribati“ i ne biti u pravu, a možda tada nećemo vidjeti što su naše nespretne riječi učinile i nećemo vidjeti njihovo djelovanje. Jer ćemo možda gledati u ekran. I to će možda nehotice biti govor mržnje.
Petra Galović