Kuca na vrata, tu je iza ugla, od ove nedjelje sve drugačije… Tako nekako to ide?
Bura nas je napokon podsjetila da ovo plavo nebo i sunčeve zrake nisu proljetni ukrasi, nego zimske varke. Sjele smo u jedan od minijaturnih kafića u centru grada i prisjećale se protekle godine uz velike šalice bijele kave. Pomogli su nam brojni internetski popisi pitanja kojima je lakše reflektirati proteklu i razmisliti o nadolazećoj godini. U početku je bilo teško. Najbolja vijest koju si primila u protekloj godini? Najveće postignuće? Najveće razočaranje? Najveći uspjeh?
Sve je svježe, a ipak se teško sjetiti nekih situacija. Kako su pitanja odmicala, naši su odgovori postajali sve dulji i potpuniji. Poslovi, diplome, studij, putovanja… sve je palo u sjenu trenutaka po kojima pamtimo proljeće, ljeto, jesen i zimu. “Kad vidiš koliko je sitnica bilo, shvatiš da je protekla godina bila baš dobra”, prijateljica zaključuje i ne možeš se ne složiti.
Bila je ovo godina u kojoj sam mnogo stvari i ljudi pustila, u kojoj sam shvatila u čemu najviše uživam, u kojoj sam još malo upoznala sebe. Nisam pronašla izvrsno plaćen posao, ali ovo što radim mi je otvorilo svjetove i svjetove za koje nisam imala pojma da postoje. Naučila sam da ne mogu kontrolirati previše toga i, posljedično, da se nema smisla previše brinuti. Da je nekad jedino rješenje prespavati sve dvojbe koje me muče. Ne govore stariji uzalud da je jutro pametnije od večeri. Neka sam vrata odškrinula i pustila neke ljude natrag u život. I nije mi žao što sam na taj način pogazila neke čvrste odluke.
“Ništa nije fatalno i vječno kako često volimo razmišljati.”, govori mi poznanica dok nam dlanove griju šalice kuhanog vina. I zaista je tako. Sada sam tu, udahnut ću i pronaći nešto u čemu uživam. Sada sam tu, sutra možda nisam – u kojem god smislu to izgovorila. Sada sam tu i to je pozicija s koje krećem.
Bez namjere da reflektiram intimne trenutke protekle godine, bez ideje o grandioznim planovima koje bih mogla zabilježiti za nadolazeću godinu, želim iskoristiti ovaj prostor da se podsjetim na neke stvari, na sitnice koje funkcioniraju kao mjesta susreta intime i općih situacija. Nešto sasvim moje možda probudi sjećanje na nešto što ste ugurali ispod tepiha “bitnih” i “velikih” situacija, ne shvaćajući da su sitni, vječni trenutci ono po čemu pamtite vlastiti život.
- Kada ti ponedjeljak nije nagori dan u tjednu i kada s osmijehom ideš na posao, možda je vrijeme da shvatiš da je to zaista ono što želiš raditi, ma koliko se cijeli život odupirao toj ideji.
- Stanje na bankovnom računu ne usrećuje ako nemaš s kim podijeliti sitnice i trenutke na koje ćeš potrošiti novce.
- Istovremeno, stanje na bankovnom računu, koliko god se ne uklapalo u naša nematerijalistička stremljenja, itekako utječe na kvalitetu života i stanje psihe. Samostalnost i zadovoljstvo koju sa sobom donosi svota zarađena vlastitim trudom nešto je čega se ne želim odreći.
- Koliko god se nekada osjećala ispranom, podbuhlom, masnom, debelom, neuglednom i bezveznom, potrebno je zapamtiti da je taj osjećaj samo to – osjećaj.
- Moj trud, vrijeme i rad neće nitko cijeniti ako ih i ja sama ne cijenim.
- Okružena sam ljudima koji odrađuju svoj posao bez duše. Okružena sam ljudima koji se u svom poslu ne vode onom “radim za što sam plaćen, ni trunku više”. Valjda je to taj balans. Lakše se živcirati zbog prve skupine, ali je bolje pronaći pojedince iz druge i pustiti ih da te inspiriraju.
- Mali ispadi darežljivosti i dragosti nikada ne prođu nezapaženo.
- Zadovoljstvo i sreću ponekad sam pronalazila na najčudnijim mjestima. Sretnija sam bila slušajući glazbu u praznom stanu nego okružena ljudima na nekom novom, kul mjestu.
- Ništa nije vječno. Poslovi, dobro zdravlje, mentalna snaga, mentalna krhkost, obiteljski, prijateljski i ljubavni odnosi, interesi, tuge i sreće… Apsolutno ništa nije vječno i ta je misao zastrašujuća i oslobađajuća u isti tren.
- Ne postoji pravilo; u mnogim sam se trenutcima osjećala bliskijom s ljudima čije sam lice češće viđala na ekranu nego s onima s kojima bih dijelila stol u kafiću nekoliko sati tjedno.
- Nisam toliko bitna. Ma koliko se uvjeravala da određene situacije ne mogu funkcionirati bez mene, zaista nisam toliko bitna i zaista neće svijet stati ako ga malo ignoriram i okrenem se sebi.
- Ponekad je osjećaj odustajanja predivan. Potrebno ga je dozirati da se ne navučeš i da ne izgubi tu čaroliju, ali odustajanje od “reda radi” susreta, od ispraznih poslova, od obveza koje bi trebalo odraditi prije vikenda ponekad je izvrstan način da se prisjetiš da zapravo nikome ne trebaš odgovarati osim samom sebi.
- Ne zaključuj i ne osuđuj, ali nemoj zaglušiti vlastite osjećaje i misli traženjem razloga za nečije ponašanje. Ako te nečije društvo iscprljuje, pogledaj prethodnu stavku. Odustani od nekih odnosa, nije najbitnija stvar na svijetu imati desetak ljudi oko sebe za ispijanje kava.
- Nitko te ne može spasiti; takva su rješenja kratkotrajna.
- Internet zavarava, društvene mreže zavaravaju. Ne uspoređuj (se), pogotovo ako su informacije izvučene iz Instagram slika i Facebook aktivnosti.
- Nije kraj svijeta. Što god bilo, nije kraj svijeta.
Iako ovim tekstom ispraćam 2016. godinu i kampanju “Nije smiješno”, zadovoljna sam jer znam da vrata ne ostaju zatvorena. U protekloj godini ne ostavljam neku staru sebe, ona kreće sa mnom i u novi kalendar. Jednako kao što kampanja nastavlja živjeti kroz svu djecu i nastavnike, kroz sve klikove i komentare, kroz divna blogerska prijateljstva koja su se ovdje rodila. Bilo je neizmjerno zadovoljstvo biti dio ove priče, vidjeti da ima ljudi kojima je stalo i koji su spremni širiti pozitivu u svom mikrokozmosu. Hvala svakoj osobi koja je na bilo koji način bila dio ove priče. Mi smo ispisali prve stranice, ne sumnjam da će ih biti još mnogo u svakodnevnim životima svih vas koji ste nas podupirali.
Kristina Tešija
*kolaži: Fran Rodriguez