Lena je zadovoljna spremala finalnu datoteku eseja iz hrvatskog kada je čula notifikaciju koja je označavala novi komentar na Facebooku.
“Ravna si ko daska, izgledaš ko dečko u suknji.”
Lena se namrštila i zamišljeno pogledala tko je to napisao. Jan, njezin kolega iz razreda. Zašto se on mene uhvatio, pomislila je. Ona njemu nije nikad ništa loše napravila i nije joj bilo jasno što to on ima protiv nje. Ljutito je zaklopila laptop i dovukla se do kupaone. Skinula je odjeću, pažljivo ju je odložila na perilicu rublja i stala ispred ogledala.
Da bar imam malo tanje bokove. Ustvari, da ovaj višak s bokova i stražnjice preraspodijelim u gornji dio… Stajala je tako neko vrijeme i rukama stiskala bokove. Kada je počela osjećati hladnoću, žustro je uzdahnula i požurila oprati kosu šamponom od koprive.
–
Budilica je toga dana probudila Jana iz čudne noćne more. Kad se trznuo u krevetu, na trenutak mu nije bilo jasno što je san, a što java. Ubrzo je shvatio da je utorak, da mora u školu i da mora ustati. Namrštio se je jer nije znao što će ga tog jutra dočekati u kuhinji. Odjenuo je odjeću, uhvatio kvaku svoje sobe i zakoračio u hodnik. Iz hodnika je već čuo hrkanje koje je dopiralo iz dnevne sobe. Tamo je zatekao pijanog oca kako spava na kauču. Pored njega, na podu, bilo je par praznih pivskih boca. Bože, kako ovdje smrdi, pomislio je. Pretpostavio je da mu je majka i dalje kod njegove tetke. Gadljivo je pogledao oca, navukao kapu na glavu i požurio prema školi.
–
Lena je došla u školu, bacila ruksak na svoju klupu i počela pripremati udžbenike za sat koji slijedi kad je uočila Jana. Ha, prvi put ikad valjda ne kasni u školu, zaključila je. Gledala je njegove plave oči. Sav u crnom ljutito je crtao neke crteže po koricama njegove bilježnice. Koji je njegov problem? Zašto je ljut na cijeli svijet?
Zvono je označilo početak sata. Lena nije stigla ni sjesti, kad su u razred ušli profesorica iz hrvatskog, razrednica i neka gošća. Gošća se predstavila, Lena nije dobro čula njeno ime, ali je čula da radi na nacionalnoj kampanji protiv govora mržnje na Internetu.
Bezveze sam pisala esej iz hrvatskog, zaključila je uz smiješak Lena. Nema veze, poslušat ću što ova žena ima za reći, odlučila je.
–
Jan je bio toliko zamišljen da nije ni primijetio da je u potpunosti ispunio korice svojim crtkarijama. Nije primijetio ni da je Lena došla, ni da je sat počeo. Kad je vidio da imaju gošću i da se neće održati sat hrvatskog, bio je sretan jer profesorica neće shvatiti da nije napisao esej. Buljio je u Leninu kosu koja je lijepo mirisala. Pokušao je odgonetnuti koji je to miris kad je shvatio o čemu gošća govori. Govor mržnje na Internetu. Jan se namrštio i pomislio kako je ovo predavanje u potpunosti nepotrebno.
“Sjetite se da su to živi ljudi kojima upućujete te komentare i da oni isto imaju osjećaje”.
Ma oni su svi preosjetljivi. Zašto uopće stavljaju svoje slike na Internet ako se boje da im netko nešto kaže?
” Promislite još jednom prije nego kliknete enter!”
Kakve su to gluposti? Da imaju stvarne probleme i da su ih iskusili, ne bi dramatizirali oko tih stvari. Razmažena djeca koja žive pod staklenim zvonom i jedu zlatnom žlicom…
” Nekad osobe puno više bole riječi koje pročitaju o sebi nego da ih netko fizički udari!”
U tom trenutku Janu se preokrenuo cijeli svijet. Osjetio je muku u želucu, a pred očima mu se pojavila slika njegove majke. Osjetio je tugu, ljutnju i žaljenje. Problijedio je i zamišljeno gledao pred sebe.
–
Lana se zadubila u predavanje kad je čula kako joj vibrira mobitel.
“Oćeš samnom nekad van?”
Bila je to Janova poruka.
Koji je njegov problem? Cijelo vrijeme me maltretira! Ovo je sigurno još jedna njegova neslana šala.
Lena je razmišljala kako joj dečki nikad neće biti jasni (a ovaj pogotovo!), kada je čula da je dobila još jednu poruku.
“Oprosti. Sviđaš mi se i valda nisam znao kako drugačije ti prić.”
Stvarno je nepismen, pomislila je uz smiješak. Sjetila se njegovih plavih očiju i samo kratko napisala: “Ok.”
Ana Tavić