Ponedjeljak je. Budilica je odzvonila svoje, ali Lena je još uvijek u krevetu. Vani je hladno, a ispod pokrivača je tako udobno. To je jedan od razloga zašto se Lena još uvijek ne diže. Počinje novi radni tjedan, pomislila je. Ne da joj se u školu. Kroz glavu joj je prošla izreka- Što se mora, nije teško.
Koji debil je to izmislio, progunđala je sebi u bradu i odlučila se dignuti. Brzinski se spremila, doručkovala te prošetala psa oko kuće. Spremila je knjige, iPod koji će joj poslužiti da preživi latinski i par čokoladica u torbu. Ogrnula se jaknom i hrabro zakoračila u okrilje kasnojesenskog jutra.
–
Alarm na mobitelu je pokazivao 7:15. Jana on nije iznenadio jer je bio budan već 15 minuta. Tupo je gledao u mobitel dok su se mijenjale brojke koje su iskazivale minute. Kad je sat pokazao 7:30 konačno se dignuo. Znao je da već kasni, ali ga nije bilo ni briga. U školi je bilo dosadno, a i znao je da neće imati nikakve posljedice. Obukao je crne hlače koje je našao na podu, navukao je majicu koju je nosio već par dana (pa čista je!) i patike. Tiho je zaključao vrata stana i krenuo put škole.
Kada je stigao do škole, shvatio je da je danas dobrano zakasnio. Profesorica više uopće ne reagira na njegovo kašnjenje. Kratko ju je pozdravio i sjeo u svoju klupu. Povijest ga je inače zanimala, ali danas to nije bio slučaj. Ionako je zakasnio, pomislio je. Do kraja sata će črčkati svoje ilustracije na korice bilježnice, odlučio je. Pogledao je prema prozoru, pa je provjerio što radi ostatak razreda. Toni, kao i obično, drijema u zadnjoj klupi. Nives se dopisuje s dečkom, onim starijim studentom koji je uvijek čeka ispred škole. Nina i Tena igraju igrice na mobitelu. Candy crush, zaključio je po pokretima njihovih prstiju. Lena, cura koja sjedi ispred njega, prati nastavu i sve zapisuje. Jan se posprdno nasmijao. Ništa čudno, pomislio je, ona je dežurna štreberica.
–
Lena je zadovoljno prepisivala zadnju brojku važnih datuma o 2.svjetskom ratu. Još je ostalo 10 minuta do kraja sata, a profesorica im je rekla da čitaju i proučavaju tekst u udžbeniku povezan s današnjim gradivom. Taman kad je otvarala knjigu, zavibrirao joj je mobitel.
“Možda bi i pratio povijest da mi tvoja glava ne zaklanja pola ploče, ćorava štreberico.”
Provjerila je tko je to poslao. Jan, iz klupe iza njene. Koji je njegov problem, pomislila je. A i nepismen je, ne piše se bi, nego bih, zagunđala je. Profesorica je pomislila da je Lena njoj uputila pitanje o gradivu, nakon čega se vratila brisanju ploče. Leni se više nije dalo čitkarati tu povijest. Skupila se u stolici i čekala zvono koje će označiti kraj sata.
–
“Konačno je gotovo! Ajmo na pivu!”– rekao je Jan prijateljima. Završio je prvi radni dan ovog tjedna, nekako brže nego što je očekivao.
“Ne mogu, imam trening. Sutra?”– pitao je Marko.
“E sorry, ni ja ne mogu, moram kod zubara.”– rekao je Ivan.
Kratko su ga pozdravili i Jan je odjednom ostao sam na nogometnom igralištu. Nije mu se dalo još kući, pa je sjeo i zapalio cigaretu. Kada je počeo biti gladan, zaključio je da sjedi već 45 minuta. Otresao je prljavštinu sa svojih hlača, dignuo ruksak i krenuo kući.
Otvorio je ulazna vrata i vidio malu siluetu kako jeca na kauču. Kada se okrenula, vidio je da mu mama ima modrice na licu.
“Opet!?”
“Aha.”
“Di je!?”
“Vani.”
Jan se okrenuo, stisnuo šaku i pojurio u sobu. Bacio je torbu na drugi kraj sobe i legnuo na krevet. U glavi su mu miješali razni osjećaji. Bio je ljut, tužan, nemoćan. Da sam možda ranije došao doma…
Ležao je tako neko vrijeme i buljio u strop. Pratio je pogledom igru sjena i nije razmišljao ni o čemu. Iz njegovih misli ga je trgnula automobilska truba koja je dopirala s ceste. Shvatio je da nije ništa jeo. Otišao je u kuhinju pronaći hranu. Mame mu nije bilo, nije znao gdje je. Našao je samo neke kekse. Bit će to dovoljno, pomislio je, idem malo surfati po Internetu dok jedem.
Ulogirao se u svoj Facebook profil i scrollao newsfeedom. Nije ništa ni čitao ni gledao, pred očima mu se samo izmjenjivala hrpa šarenih slika. Pozornost mu je ipak privukla jedna slika, Lenina. Imala je suknju, bila je to slika nekog izlaska. Prošlo mu je kroz misli kako je baš slatko ispala na ovoj slici. Sviđao mu se njen stil jer je bila drugačija od ostalih cura. I pametna je, znala je hrpu malih informacija i nekom nepotrebnih trivija, pomislio je. Prije nego je dovršio misli, shvatio je da mu prsti već pišu komentar ispod njezine slike.
“Ravna si ko daska, izgledaš ko dečko u suknji.”
-nastavit će se-
Ana Tavić