Teroristički napadi na Pariz i Maliju obilježili su ovaj tjedan. Rasprave ljudi kako svijet više nije siguran i strah za sigurnost svakog pojedinca, praćenje najnovijih vijesti iz sata u sat i razgovori kako sada zasigurno nije vrijeme za putovanja jer svijet više nije sigurno mjesto. Dnevne novine prenose vijesti kako u Belgiji treba izbjegavati šoping centre i odlaske na koncerte. Ove priče mogle su se čuti na svakom uglu: u tramvaju, u lokalnom dućanu, na poslu i u redu za šalter u banci. Dok su jedni samo pričali i strahovali drugi su odlučili izraziti podršku Parižanima bilo preko društvenih mreža, paljenja svijeća i/ili molitvi.
Razočarana sam da se sada ponovno postavljaju pitanja i vode rasprave: Zašto je facebook aktivirao svoju Safety Check uslugu za Pariz, a ne za Beirut i druga mjesta? Zar su ubijeni Parižani vrijedniji od Nigerijanaca? i sl.
Ne bi li sada trebali biti složniji nego ikada? U vremenu kada biti zajedno i boriti se protiv terorizma je najvažnije i pokazati da smo zajedno jači, mi opet napadamo jedni druge. Društvene mreže su pune osude i raprava koje ne vode nikamo. Vraćamo se stalno u prošlost i napadamo jedni druge prstima, riječima, dok teroristi to rade oružjem. Zar ništa nismo naučili iz prošlosti?
“Neću vas mrziti“ je naziv dirljivog pisma supruga žrtve pariškog napada. Antoine Leiris je izgubio izgubio voljenu suprugu u napadu terorista na dvoranu Batalcan u Parizu. U ovom pismu emotivno poručuje teroristima da se neće plašiti, niti žrtvovati svoju slobodu već će njegov maleni 17-mjesečni sinčić živjeti kao svaki dan jer ih ni on neće mrziti. Poručio je kako neće svoje sugrađane gledati s nepovjerenjem, da žrtvuje svoju slobodu radi sigurnosti. Neće teroristima pružiti to zadovoljstvo. Poručio je teroristima da su izgubili. Igrač je i dalje u igri.
Antoine Leiris je svojim pismom začepio mnoga usta i otvorio mnoga srca jer je pokazao kako se trebamo ponašati, razmišljati i živjeti.
“Odbijamo mrziti jer će ljubav odraditi bolji posao.“
Paul Hewson