Prije nekog sam vremena razgovarala s prijateljem o crtićima. On kaže da voli Zagrebačku školu crtanog filma, a ja kako obožavam Disney. On da Zagrebačka škola ima malo crtića, ali s jakom porukom, a ja napišem poruku esejističkog oblika u kojoj potanko objasnim kvalitetu, kulturni i društveni značaj Disneyjevih crtića. On kaže da ipak preferira Zagrebačku školu, na što ja odgovorim još većom porukom koja počinje s „ALI Disney…“. I to je moje gnjavljenje potrajalo neko vrijeme. Do trenutka:
– Sori ako te gnjavim. Na ovom sam odrasla i imam jako potrebu braniti to, iako znam da se tvoje mišljenje vjerojatno neće promijeniti.
– Pa nemaš to od čega braniti. Niti u jednom trenutku nisam rekao da to što ti voliš je krivo. Meni se jednostavno ne sviđa.
I iako sam znala sve to u teoriji, tada mi je stvarno sinulo – mi smo različiti – i to je u redu! Puno stvari čovjek zna u teoriji, s puno se toga deklarativno slaže i jasno mu je kako se u kojoj situaciji treba ponašati. No, naše vlastito ponašanje vrlo često ne znamo prilagoditi onome kako znamo da bismo se trebali ponašati – čak ni ne primjetimo da je ono pogrešno! Tako ćemo se podijeliti u tabore za Marvel i za DC svjetove i hejtati one druge koji se ne slažu s nama, proklinjati Olympiacos i navijače i sudce „jer su svi toliko glupi (a Dinamo samo nije imao sreće)“, zuriti pet minuta u curu s piercingom i zelenom kosom „koja izgleda kao čudakinja“ i uopće ne pomisliti da je drugačije sasvim u redu, dapače zanimljivo, iako „znamo“ da to znamo.
Crnogorska umjetnica Andrijana Vešović (Zombijana Bones) kaže nešto kao…
„Neki momci vole pivo.
Neki momci vole sok o’ šipka (domaći).
I to je ok.
Neki momci vole svoju bradu.
Neki momci vole da imaju bradu samo jer im je muka da se briju.
I to je ok.
…
Neki momci vole da se depiliraju.
Neki momci vole svoj tepih.
I to je ok.
Neki momci vole mišiće.
Neki momci vole svoju bebu od piva.
I to je sve ok.
Momak nije manje momak jer nešto voli ili ne voli.
I đevojke su super.
I momci su super.
Samo zli ljudi nisu super.
Odluči da budeš super.“
Petra Galović