Priznajem, inspiracija mi je presahnula. Toliko je postalo alarmantno da sam posegnula za prašnjavim hard diskom i počela vrtjeti stare tekstove u nadi da ću pronaći nešto opipljivo, nešto iskoristivo. Naišla sam na dnevnički zapis iz 2013. godine. Izgleda bolje na papiru nego u stvarnosti, pogotovo s odmakom od dvije godine. Ali, tješim se, namjera je valjda bitna. U nedostatku nečeg današnjeg, predajem papir nešto mlađoj Kristini.
***
Ovo je moje opraštanje svijetu i traženje oprosta od istog. Nakon proživljenih četvrtinu stoljeća mislim da je vrijeme da se stane s nekim stvarima. Sjećam se kako sam kao šesnaestogodišnjakinja govorila kako ne mrzim, kako ne mogu i ne želim mrziti. I još uvijek vjerujem da je ta osoba u meni. Teško je bilo doći do nje, ali je tu. Sakrila se iza svih razočarenja, propadnutih prijateljstava, neostvarenih prilika, slomljenih srca. Nekako mi je s vremenom postalo lakše gunđati, kriviti svijet i druge ljude, tražiti opravdanja i letargično čekati da se nešto promijeni, da dođe neki Život jer je sve ovo bilo jedno veliko čekanje, jedna generalna proba, kako je Momo Kapor jednom zapisao.
Ponekad zamišljam četrnaestogodišnju sebe, onako pod hormonima kao prava tinejdžerica sjedim u sobi, slušam Nirvanu i, nesigurna u sebe, ali sigurna u pozitivan ishod, zamišljam kako bi mogao izgledati moj život. I danas to radim. Zanima me kako bi Kristina desetak godina mlađa od mene reagirala da joj nabrojim sve što mi se izdogađalo u jednom desetljeću, sve ljude koje sam upoznala i zavoljela, sva iskustva, sve lijepe trenutke, sve „prvi put“ događaje? Kako bi reagirala na akademske pokušaje, poslovne izlete, smjer u kojem su mi se hobiji razvijali? Bi li bila sretna? Bi li pomislila „to je taj život o kojem maštam“? Bi li je pokolebala neka raspadnuta prijateljstva, neke suze, zdravstveni problemi, emotivne vrtoglavice? Ili bi bila pametnija nego ja danas i shvatila da je to život. Jedna žlica šećera i jedna žlica soli, kako je majka nekidan rekla kada sam je pitala sastojke tijesta. I to je život, jedna žlica šećera i jedna soli, u tome je sva mudrost.
I zato ne želim trošiti vrijeme na razmišljanje o imaginarnom sutra. O ljudima koji će me razumjeti, dok mi na ekranu mobitela stoji poruka prijateljice koja me itekako razumije. Ne želim zamišljati neki život daleko od ovoga, neke nove ljude, ljubavi, hobije, karijere. Ja sam sada i ja sam ovdje, krenimo od toga.
Ovo je moje opraštanje. Opraštam liječniku koji je bio nemaran, opraštam mu što sam zbog toga drugačija. Što sam bila u životnoj opasnosti, kasnije u opasnosti od paralize lica. Ja mu zaista iskreno opraštam što je produkt toga bilo zadirkivanje, strah, brojne suze, osjećaj nepripadnosti s kojim se ponekad i danas borim. Dok mi sviraju Beatlesi, kao da uviđam neku svrhu svega toga. Koliko god sam prije govorila da sam zahvalna na svemu jer me to učinilo osobom kakva jesam, ja to tek sada zaista osjećam. Opraštam ti, doktore koji ni nemaš ime u mojim sjećanjima, opraštam ti jer se jedino tako može krenuti dalje.
Opraštam svoj djeci koja su me zadirkivala, pogotovo onima koji nisu mijenjali svoj stav i nisu mi dopustili da im pokažem da sam normalna. Opraštam dječaku koji me udario nogom u trbuh toliko jako da sam pala posred pješačkog prijelaza. Tek sada opraštam djevojčici koja mi se pred cijelim razredom unijela u lice i viknula „pogledaj se, kao da su te krave sažvakale i ispljunile“. Opraštam onoj drugoj djevojčici koja bi uvijek iskoristila trenutak tišine da me poklopi, iako joj se nisam obraćala. Opraštam i onima kojih se ne sjećam, neka bude zapisano da i njima opraštam.
Opraštam najboljoj prijateljici koja mi se prestala javljati. Koja je samo nestala. Opraštam i drugim takvim prijateljicama, skupilo ih se s vremenom. Opraštam svim onima koje me nisu razumjele pa su zaključile da je to dovoljan razlog da se prekine prijateljstvo. Opraštam i onima koje se nisu trudile i ne trude se ni dan danas da me razumiju. Na neke stvari ne mogu utjecati, koliko god to htjela.
Opraštam svima koje sam voljela i volim, a koji su me uzimali zdravo za gotovo jer znam da sam i ja često bila takva.
Opraštam šačici muških jedinki koje su se poigrale sa mnom. Ne krivim ih, dopustila sam da se tako odnose prema meni. Opraštam pijane pozive u tri ujutro i okretanje trijezne glave u prolazu sutradan popodne.
Opraštam svim poznanicima na koje sam se predugo ljutila, onako tajno da ni sama nisam toga bila svjesna.
Opraštam ovom svijetu i sudbini koja nije uvijek bila na mojoj strani, barem mi se tako činilo u tim trenucima. Sada vidim da je sve bilo točno onako kako je trebalo biti. Opraštam ovoj državi, ovim političarima, ljudima koji su me ikada takli na bilo kakav način.
Ali i tražim oprost. Za nejavljanja, za ignoriranja jer sam bila opsjednuta sobom. Za druženja koja su bila motivirana strahom od samoće. Za igranja tuđim osjećajima, prijateljskim ili drugačijima.
Uistinu se kajem što sam u jednom periodu svog života bila bully prema osobi koju danas volim. Kajem se što mi je popularnost udarila o glavu pa nisam shvatila da mi je par godina prije toga bilo užasno upravo zbog stvari koje i sama radim.
Kajem se što sam odbijala nečije emocije, ljutito odgovarala na iskrena pitanja. Kajem se što sam osuđivala, sada vidim da svatko ima svoj put i svoju sreću. Kajem se zbog podsmjehivanja kojem sam često bježala. Kajem se zbog svakog pogleda svisoka, kajem se zbog otrovnih iglica koje su izlazile iz mojih usta u nečija srca.
Opraštam svima jer vidim da nema smisla ljutiti se, svijet će ići dalje bez obzira na moju nepomirenost s njim. Čekati neko bolje sutra ili poduzeti nešto? Makar mentalno, makar ovako otpustiti neke negativne emocije.
Opraštam svima i nadam se da će ti isti i meni oprostiti.
Ali, najbitnije, opraštam sebi. Što sam bila zahtjevna, što sam htjela više, što nikada nisam bila zadovoljna, što sam se konstantno uspoređivala s drugima, što sam se gadila sama sebi, što sam previše maštala umjesto da pružim pravom životu i ljudima od krvi i mesa šansu. Napokon opraštam sebi sva ona premišljanja, suze, mržnju i prijezir. Vrijeme je da oprostim sebi, onoj Kristini od sedam godina koja ne razumije zašto joj se smiju. Opraštam onoj Kristini koja se ruga drugoj djevojčici. Opraštam Kristini koja je ljuta na cijeli svijet. Kristini koja se svađa s roditeljima i braćom. Kristini koja je u ljutnji šutnula psa i nakon toga plakala. Kristini koja se nije više borila kada je trebala. Kristini koja je druge stavljala ispred sebe. Kristini koja je mislila da ljudi znaju čitati misli pa će znati kako se osjeća. Kristini koja je previše puta slegnula ramenima uz „svejedno mi je“ kada joj nije nimalo bilo svejedno. Kristini koja je prihvaćala mrvice nečije pažnje zamjenjujući ih za ljubav. Kristini koja je dopuštala da je gaze i iskorištavaju. Kristini koja je iskorištavala tuđe društvo, dobru volju i zaljubljenost.
Opraštam Kristini koju i danas stegne s lijeve strane prsnog koša, koja se preopterećuje razmišljanjima, konstantno se uspoređuje s drugima, previše analizira… svim tim Kristinama ja danas opraštam.
Kristina Tešija
*ilustracije: Agnes Toth