Ponovno je zabrinuta. Ne mori ju ta misao stalno, tek joj ponekad prođe kroz um. No tada zaluta u dijelove u koje ne bi smjela zalutati, pretegne se u njezina sjećanja s kojima nema veze, zakoprca se kroz već postojeće strahove i poveže s njima. Letimična misao, za koju razumski zna da „nije ništa važno“ tako se učahuri u njezino biće kao zrno sumnje.
To su uglavnom banalne stvari, i ona to zna. To je seenana poruka na fejsu, to je odgovor na poruku za koji iščitava da je napisan preko volje i pristojnosti radi, to je neuzvraćeni pozdrav na ulici, to je upadanje u riječ. To je njezin nedostatak smisla za humor, to je šutnja na druženju, to je manjak uzbudljivih anegdota. Ona je sklona overthinkanju, to isto vrlo dobro zna. No ipak će se prije spavanja sjetiti neodgovorene poruke i u glavi proći svoju zadnju poruku petnaest puta. Je li bila preduga, dosadna, usiljena? A činilo joj se da razgovor tako dobro teče, to ju se veselilo. Sjetit će se svojih novih kolega koji su joj nevjerojatno dragi, ali s kojima su razgovori još uvijek na klimavim nogama. Prepuni čudnih tišina, istih tema koje se nesprestano vrte, nedostatka bliskosti koji želi postići. Past će joj na pamet onaj dan kada je htjela napraviti korak naprijed, kada je prvi put podijelila nešto osobnije o sebi. Kao i toga da ništa nije dobila zauzvrat i da se razgovor nije produbio, a oko njih se nije stvorio nevidljivi mjehurić povezanosti i povjerenja. Sjetit će se i nebrojeno puta kada ju ne netko prekinuo jer je pomislio da su njegove riječi važnije, kao i trenutaka kada njezin spori mozak nije na vrijeme kliknuo, shvatio šalu i odgovorio istom. I sve će se te misli gomilati, vaditi neke prastare koje je odavno preboljela, svi će se meteži koje je proživjela skupiti u jedan i u potpunosti ju izbaciti iz takta. Sve u jednoj večeri kada nije uspjela zaspati.
Sutradan će se sjetiti kako i sama prečesto zaboravlja odgovoriti na poruke ili jednostavno u nekoj žurbi odgovaranje odgodi za poslije, što se na kraju dogodi danima kasnije. I kako je, onaj put kada je u prolazu mahnula, osoba taman okrenula glavu i vjerojatno ju nije spazila. Za svaku sitnicu koja ju mori naći će se sasvim jasno, logično objašnjenje. Bit će joj jasno da ju nitko potajno ne mrzi i da ništa nije crno-bijelo. Da ima svoje ljude koji su tu i koji su joj važni i kojima je ona važna te da ništa drugo nije bitno. Ni lajkovi, ni seenovi, ni loše šale, ni glupe izjave, ni sramotne situacije, ni dugi jezik, ni nesigurna nova poznanstva, ni loši prvi dojmovi.
Sve to ona teoretski zna. Ipak, svako toliko pojavi se ta večer u kojoj ne može zaspati i kada svi njezini strahovi isplivaju na površinu. Tada nijedna odluka nije sigurna, a njezini čvrsti temelji u rasulu. Ironično, zar ne? Jer previše razmišlja.
Petra Galović