Često nismo svjesni osjećaja koje djeca i mladi proživljavaju, kao ni njihove razorne moći i načina na koji ostaju trajno zapisani
Maleno tijelo u mojim rukama podrhtava od bujice suza koje se slijevaju niz blijedo lice. Da nije u mom naručju vjerojatno bi skliznula na pod i tamo stvorila sitni humak jada. Ne razgovaramo. Ne tješim je jer znam da ona to ne želi. Ona je jaka, prkosna i samosvjesna iako ima samo deset godina.
Kao bivša žrtva istog zlostavljača, više nisam mogla to podnijeti
Prije mnogo godina pohađala sam 3.b razred jedne osnovne škole gdje sam bila žrtva jednog napada. U bezazlenoj dječjoj igri papirnatim avionima između dva sata likovne kulture, slučajno sam nagazila na jedan od papirnatih aviona na kraju razreda. No, baš taj avion pripadao je dječaku kojemu se nikako nisam smjela zamjeriti.
Riječi su nasilnika koji me je imao na piku pretvorile u jednog od najdražih prijatelja
Ja sam Kristina i ljubav prema pisanoj riječ nešto je što me ne napušta već preko dvadeset godina. Sjećam se prve pjesme koju sam napisala i trenutka kada sam dala ocu da je pročita – mislim da sam tada, na neki način, postala ovisna o pisanju. Više…
Pomnijim promatranjem, primijetio sam da učenici ne poznaju pravila bontona te većinu svojih postupaka pravdaju vlastitom nezrelošću
Moje ime je Bojan Iličić i po vokaciji sam magistar primarnog obrazovanja. Na moje veliko zadovoljstvo, moj posao uključuje rad s djecom i cijeli centar zbivanja postavljen je oko djeteta. Rad s učenicima u školi pruža mi priliku da promatram njihove međusobne odnose i komunikaciju.
Pojedinac može pokrenuti promjene, ali uvijek više možemo postići zajedno
Danas se često susrećemo s govorom mržnje, osobito na internetu. Pitala sam se zašto ljudi to rade, koje zadovoljstvo imaju od toga, zašto se skrivaju pod pseudonimima i lažnim imenima i razmišljaju li ikada o tome da drugi to čitaju i kako to utječe na osobu kojoj je upućen govor mržnje?
Djeca više nigdje nisu sigurna, a život koji vode postao je online život
Svi smo mi nekad u djetinjstvu bili žrtve zadirkivanja. Nosili smo aparatiće, naočale, bili smo debeli, mršavi, niski ili visoki. Ili nam možda apsolutno ništa nije nedostajalo, ali kreativnost u smišljanju pogrdnih riječi od strane naših vršnjaka napajala se iz nepresušnog izvora. No, jedna stvar bila je sigurna – imali smo sigurnu zonu u svojim domovima, daleko od škole i školskih dvorišta, daleko od dječjih igrališta.