Oprostiti?

Priznajem, inspiracija mi je presahnula. Toliko je postalo alarmantno da sam posegnula za prašnjavim hard diskom i počela vrtjeti stare tekstove u nadi da ću pronaći nešto opipljivo, nešto iskoristivo. Naišla sam na dnevnički zapis iz 2013. godine. Izgleda bolje na papiru nego u stvarnosti, pogotovo s odmakom od dvije godine. Ali, tješim se, namjera je valjda bitna. U nedostatku nečeg današnjeg, predajem papir nešto mlađoj Kristini.
Više…

fejsbuk kao bojno polje

„Pogledaj jadnicu šta je obukla, utegla se ko šunka u ovitku! Fuj!“ , čujem neugodne komentare sa susjednog stola u kafiću u koji sam došla na miru popiti kavu nakon faxa. Podignem pogled i vidim uobičajen prizor, tri cure gotovo identičnog izgleda okupljene oko iphonea jedne od njih, pogrugljivo se smiju i listaju nečije profilne fotografije na fejsbuku. Svaki udarac ogromnog rozog umjetnog nokta po ekranu izazove novi val vrijeđanja i podrugljivo smijanje okupljenih.

Pokušavam uživati u sunčanom danu i ono malo slobodnog vremena što ga imam u pauzi od predavanja, ali nažalost moj stol je preblizu njihovog i ne mogu ne čuti ono o čemu pričaju. Afektiraju, mašu rukama, zgražaju se i glasno smiju nebi li ih svi u kafiću primjetili. Ispeglana plava kosa do ramena, tenisice na petu i uske traperice  ne plijene dovoljno pažnje budući da je oko osamdeset posto cura za susjednim stolovima upravo takvog profila. No one nisu propustile priliku da pokažu kafićkoj populaciji kako se ludo zabavljaju, puno bolje nego ostali koji mirno piju svoju dosadnu kavu i razgovaraju o svakodnevnim temama.

Odlažem novine i u mislima odlazim negdje daleko, u vrijeme kad su ljudi zaista razgovarali da bi se zabavili, djelili mišljenje i zbijali šale na kavama. Pogledam oko sebe i primjećujem da bi u kafiću vladala apsolutna tišina da nema muzike koja popunjava prazninu nekad ispunjavanu razgovorima i druženjem. Lica su zadubljena u ekrane, ozbiljna, dosađuju se i tipkaju, a u pauzama od takvih aktivnosti blijedo gledaju uokolo. Ne primjećuju zrake sunca na licima koje na mene nakon dugotrajne zime djeluje tako smirujuće i opuštajuće, ne nasmijavaju ih dva vrapca koja se bore oko mrvice na podu, ne interesira ih priroda koja se budi naočigled.

„Koja si ti kraljica! Sad ću i ja komentirat! Glupačo, pogledaj se i operi kosu hahaha“, umiru od smijeha djevojke za susjednim stolom i tipkaju po svojim ajfonima obrubljenim kristalićima. Sa žaljenjem ustanovim da te cure moraju imati više od dvadeset godina, a zabavljaju ih toliko prizemne stvari primjerenije desetogodišnjakinjama u pubertetu. Vrag mi ne da mira i vadim svoj „pametni“ telefon  toliko spor da prođu dva tramvaja dok učita fejsbuk. Navirujem se preko ramena jedne od njih i utipkavam ime žrtve u svoj mobitel. Ugledam simpatično i ugodno lice mlade djevojke širokog osmjeha. Listam profilne fotografije i nailazim na spornu fotografiju djevojke u bikiniju okružene ekipom na nekoj plaži. Broj komentara se iz minute u minutu povećava i ja shvaćam da se tri cure za susjednim stolom natječu koja će napisati gori komentar i više je izvrijeđati. „Ovo joj se nebi dogodilo da nije dirala mog bivšeg dečka! Sad će svi vidjeti kolika je drolja,a ona će skužiti da se ne smije dirati u nešto što je bilo moje!“, likuje jedna u trijumfu.

Bez riječi se dižem, ostavljam novac za kavu i gotovo u trku se udaljavam od nasilnica. Shvaćam da mi je mobitel još u rukama, brzo provjeravam svoje postavke privatnosti i modificiram ih da moj profil bude dostupan samo mojim najbližim prijateljima. Koje još, na sreću, imam u stvarnom prizemnom ovozemaljskom svijetu, a ne u virtualnoj imaginaciji. Ludo je vrijeme došlo…

Don’t burst my bubble

On ustaje oko podneva. Živi u stanu na Trešnjevci, dovoljno velikom za njega i cimericu koju gotovo ni ne viđa. Mogao bi na predavanje. Ili možda ne. Hladno mu je – zaboravio je upaliti grijanje. Dolazi u kuhinju gdje zatiče praznu bocu tequile. Razmišlja je li to cimerica sinoć ostavila ili je to ista ona njegova od prije dva tjedna. Ne mari. Radi si sendvič sa sirom. Više…

Volontiram – mijenjam svijet

Svake godine 05. prosinca obilježava se Međunarodni dan volontera. Radeći kao volonter dugi niz godina stekao sam iskustva i vještine kojima se ponosim. Volontiranje otvara sasvim jedan drugi svijet. Pomoći potrebitima je divna stvar. Hrani dušu čovjeka i pokazuje mu da nije sam na svijetu. Svaki osmijeh koji dobijete daje vam osjećaj mira i zadovoljstva jer znate da činite dobro. Više…

Paleći drugu adventsku svijeću

Druga je nedjelja Došašća, jutros nas je posjetio sv.Nikola i polako nas već obuzima blagdansko raspoloženje. Svima najdraže vrijeme u godini, noseći svjetlost, obilje i sreću je već iza ugla. Scrollajući svojim newsfeedom, naletjela sam na blagdanski popis. Na njemu su navedene neke uobičajene stvari koje obavljamo prije blagdana. Krasimo kuću lampicama, darujemo svoje bližnje i voljene mnoštvom poklona, pripremamo gomile hrane. Često smo i neumjereni, pa pretjerujemo u svemu ovome, no Božić dolazi samo jednom godišnje, pa si dajemo oduška. Popis s početka priče je ipak bio malo drugačiji, a o čemu točno govorim i zašto mi se zasvidio toliko da sam mu posvetila mjesta u ovom postu, provjerite u nastavku. Više…

Sreća je u malim stvarima i punim srcima

Dani tako brzo lete, skoro će Božić a mi se još s nostalgijom prisjećamo ljeta. Uvijek nam se negdje žuri ili se vraćamo u prošlost umjesto da uživamo sada i u ovom trenutku. Ne kaže se uzalud da je danas dar, zato se i zove poklon (eng. present). Više…

Ne trebam

Sve što ne trebam biti:

Ne trebam biti nasmiješena. Ne trebam biti ozbiljna. Ne trebam biti svježe počešljana, ni ošišana. Ne trebam biti mršavija. Ne trebam biti deblja. Ne trebam biti zabavna. Ne trebam biti neopterećena. Ne trebam biti koketna. Više…

Voli!

Dosta je kasno. Sjedim na svojem krevetu, jedem brusnice i gledam tužne (srcedrapeljne) božićne reklame na koje šmrcam. Stvarno trebamo više mariti jedni za druge! Više…

Zagrljaj

Izvodeći sate na temu govora mržnje nekolicina hrabrih učenika su mi ispričali svoja iskustva. Više…

Kostur u ormaru

Priča 1.

Vani je bilo hladno. Prava istarska bura. Odjenula sam debelu, toplu, pernatu jaknu i zamotala se predimenzioniranim šalom.
“Tek sad izgledaš normalno”. Zastala je, odmjerila ju i rekla:
“A ne.”- i nasmiješila se.
Nasmijala sam se i zapitala je li to zbog mojih nogu koji nisu bili umotani u višeslojne odjevne predmete, na što se ona nasmiješila i potvrdno odgovorila. Više…