I dan danas se sjećam tog vremena. Vike koja bi me budila, razbijanja stvari, konstantnog straha, dubokog disanja. I danas pamtim taj miris. I danas se sjećam tog osjećaja. I glasne glazbe. I hladnih stepenica koje su mi pružale utočište. I onog zvona na vratima na čiji se zvuk još dan danas naježim. Sjećam se tvojih riječi koje sam povjerovala. Uvjerio si me da sam glupa i nesposobna, uvjerio si me da vrijedim puno manje nego što je to zaista tako. Činio si se velik i strašan, a ja sam se bojala i mislila da je sve što izađe iz tvojih usta, čista istina.
Kad danas razmišljam o tome, osjećam tugu. Osjećam i srdžbu i ljutnju. Nisam još spremna oprostiti. Dug je put do toga. Nije to jednostavno, uopće, ali radim na tome.
Ja sam sada starija. Ti se činiš manjim, tvoje riječi su tiše i ne dopiru do mene i ne možeš me više zastrašiti. Nije kršćanski od mene, ali ne zaboravljam i ne opraštam. Bar ne još. U svemu tome, jedno je sigurno: želim ti zahvaliti. Zahvaliti na svim ovim riječima koje si mi uputio, bez takvih riječi ne bih danas bila osoba koja jesam. Ne bih bila samopouzdanija, jača i svjesnija toga koliko vrijedim. Hvala što si me pripremio za ovakav svijet, jer koliko god on nekad bio divan i pun divnih ljudi, nekad to nije baš tako. Hvala ti što sam uz tebe postala čvršća osoba, sada sam one tough nut to crack. Uz tebe sam postala hrabrija i neustrašiva. Hvala ti što si me naučio da ne trpim tuđa s*anja. Hvala ti što sam naučila da takve riječi više govore o osobi koja ih izgovara, nego o osobi kojoj su upućene.
I na kraju, još jednom ti hvala. Jer sve ovo danas sam ja i ja, sebe ovakvu, jako volim.
Ana Tavić