Pišem ovo bijesna. To je prava riječ – bijes. Bijesna na svaku osobu koja je ikada bila dio krda, koja je okrenula glavu nad zlostavljanjem, koja se smijala nečijoj “drugačijosti”, koja se rugala, upirala prstom, snimala i dijelila trenutke zlostavljanja, očaja i poniženja.
Gadite mi se. Bijednici nedostojni jedne riječi, a kamoli teksta. Gadi mi se vaš kukavičluk, vaše skrivanje u masi, vaše iživljavanje nad slabijim. Gadite mi se, povraća mi se od pomisli da smo dio iste vrste. Povraća mi se kada se sjetim da ste nečiji sin ili kćerka, povraća mi se od činjenice da imate djecu, povraća mi se zato što ste dio ovog društva. Povraća mi se od pomisli na brojne djevojčice i dječake koji noćima spavaju na jastucima natopljenima suzama. Povraća mi se od pomisli da nemaju s kim podijeliti strahove i probleme. Povraća mi se od nastavnika i profesora koji okreću glave, koji sami sebi opravdavaju gnjusobe koje viđaju samo da ne bi imali još jedan problem na dnevnom redu.
Povraća mi se od faca, od popularne djece, od zlatne mladeži. Krdo, obično ste krdo. I svi su vam čudni. Taj pridjev vam je najdraži. Tako je čudan, tako je čudna. Ako nisu u vašem kalupu, odmah su čudni. Odmah krdo proziva, odmah se krdo smije, navaljuje, napada. Vidi ga kako izgleda, kako govori, kako se ponaša – čudan je. Ne izlazi, ne pije, ne puši, ne vrišti na utakmicama, ne vrišti na koncertima, ne vrišti u učionici – čudan je. Vidi mu kosu, vidi mu nos, vidi mu naočale, vidi kako šepa, vidi kako muca – čudan je.
Bijesna sam i bespomoćna. U ovom trenutku se osjećam tako bespomoćnom jer, realno, što mi preostaje? Kako mogu do ikoga doprijeti? Kako mogu utješiti, kako mogu upozoriti? Pišem, vječno nešto pišem, ali tko to čita? Pročita par dragih mi ljudi, uz pivo prokomentiraju ako im se nešto svidjelo i cijeli svijet tu stane. Moje riječi nisu dovoljno glasne i ne dopiru do pravih ušiju. Pišem, a kao da čitaju samo oni kojima je sve to ionako jasno.
Bespomoćna sam jer u ovom trenutku toliko ljudi plače, toliko je ljudi gurnuto u depresiju i očaj zbog šale. I više mi je mučno opravdavati ovu osjetljivost koju nosim sa sobom. Više mi je mučno od kul razgovora i komentara koje pametnjakovići prosipaju na sve strane. Kroz smijeh se rugaju s ljudskim pravima, lezbama i pederima, depresija im je tek stanje svijesti ljudi koji su u njoj našli opravdanje za vlastitu lijenost. Sve je to drugačije, sve je to neshvatljivo, sve je to čudno, sve je to predmet ruganja.
Ne želim biti neopterećena i zabavna. „Ne otvaraj te teme, subota je, zabavljamo se.“ I vječno pričamo o ljudima, o događanjima, o kavama, izlascima, prekidima, varanjima, živciranjima… Vrtimo iste teme, gluhi i slijepi za prave probleme. Treba biti lagan, život je pretežak, jedva podnosim svakodnevicu, nemoj me ubijati teškim temama. Želim smiješne videiće, ne pokazuj mi slike izmučenih životinja, ne pokazuj mi statistiku, nemoj mi gurati te tmurne stvari pod nos. Ne vjerujem u psihičke bolesti, ne vjerujem u industriju i izrabljivanje, ne vjerujem u život na rubu egzistencije. Prebaci kanal, takvi me prilozi deprimiraju. Eno nova humoristična serija, gledajmo to. Zar misliš da i meni nije teško? Starci me ubijaju u pojam, nemam za pošteni izlazak, kupujem po sniženjima.
Povraća mi se više od svega toga. Od čuđenja kada sam zadovoljna. Biti zadovoljan je tako last season. Biti sretan zbog malih stvari je tako out. Treba biti vječno turoban, namrgođen, nezadovoljan, živčan. Treba sve slati k vragu, a ipak se ne micati s mjesta. Treba se smijati, treba nam smijeha. Ajde, barem mi je bolje nego njoj. Pogledaj seljanku, kakva jebena čudakinja. Barem nisam iskompleksirana jadnica kao neki, razmišljaš dok stalkaš po facebooku.
Čekaj, ti si stvarno zadovoljna? Daj ne seri, pa nećeš valjda bit zadovoljna ovakvim životom? Koji jebeni jad!
Slažem se, koji jebeni jad. Povraća mi se od jada kojim sam okružena. Svim teškim stvarima na koje odmahujemo rukom, svim mučnim prizorima na koje okrećemo glavu. Svim usputnim komentarima. Uvijek nešto usputno, a opet dovoljno bitno da se iskomentira.
Osjećam se poraženom, u ovom trenutku se ne mogu drugačije ni osjećati. I ne znam zašto pišem ovo, ni nalikuje li ičemu. Ako išta drugo, ovaj je tekst prava struja svijesti. U glavi mi se vrte mnogi ljudi koje sam upoznala, brojni ljudi koje su uništili komentari i zajedljive primjedbe. Svi čudaci koji su me razumjeli bolje od svih „normalnih“. Svi oni koji nisu imali društvo za izlaske subotom, svi oni koji su svoju energiju trošili na stvari koje ih zanimaju i koje vole, umjesto na priče, prepričavanja, dobacivanja i komentiranja. I reći ću vam nešto: ti su nas ljudi sve pobijedili. Svi ti ljudi koji su iz tih odvratnih, nepravednih bitki izašli imalo prisebni pobijedili su sve ostale. Pojedinci su pobijedili sva krda. Pojedinci kroje sudbinu svijeta, pojedinci su sanjari, pojedinci pružaju šanse čak i kada ne treba. Kada daju, čudni pojedinci daju bez uvjeta i bez pitanja. Ono što nijedna stoka u krdu neće razumjeti. Jer ta stoka nikada neće biti pojedinac. Ta stoka ne postoji bez ostalih. Ona je tada tek miš, skriven u svojoj rupi u kojoj klika, komentira i osuđuje.
|Tekst je nastao nakon što sam čula za samoubojstvo četrnaestogodišnjeg dječaka u Sarajevu. Nakon što sam pročitala detalje života koji su ga natjerali na taj čin, nešto drugačije nisam ni mogla napisati. Nadam se da krdo koje ga je gurnulo u smrt ne može mirno disati, živjeti ni spavati. Ipak, bojim se da među nama hodaju monstrumi cijepljeni od ikakve savjesti. Da nije tako, ovakvi tekstovi ne bi imali povoda.|
*ilustracija: Lyndsey Vu
Kristina Tešija