Gledam zamišljeno u prazan ekran dok kursor neumorno blinka. Što napisati? Tužna sam. Iako (srećom) nisam poznavala nikog od žrtava ubijenih prije dva dana, tužna sam. Razmišljam o svim onim vršnjacima koji su se tri sata prije koncerta spremali i bili uzbuđeni što će uživo gledati svoj najdraži bend. Nisu ni slutili teror koji će doživjeti samo nekoliko sati kasnije. Razmišljam o svima onima koji su uživali u mirnoj večeri u restoranu koji je doživio napad. Razmišljam u ljudima koji su se, želeći uživati u nogometnoj utakmici, našli u krivo vrijeme na krivom mjestu.
Tužna sam zbog svih onih nevinih ljudi, slučajnih prolaznika u Norveškoj, Velikoj Britaniji, Španjolskoj ili Americi proteklih godina. Obavljajući svoje svakodnevne dužnosti, putujući na posao, vraćajući se s posla, putujući-stradali su. Nisu imali sreće, jednostavno su se našli na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Čini se da su teroristički napadi sve češći i krvaviji. U ovakvim teškim vremenima ljudi lakše okrivljuju. Muslimani su krivi. Svi muslimani, ne ova manja skupina ekstremista. Kažem manja, jer s obzirom na općenitu populaciju ljudi muslimanske vjeroispovijesti, oni jesu manja skupina.
Ljudi su u strahu, što je razumljivo. Ogorčeni su zbog novonastalih tragedija. Boje se za sebe i svoje obitelji. Boje se vala imigranata koja svakodnevno dolazi s istoka. To nisu ljudi iz Sirije, Afganistana ili pak Irana. To su sve muslimani, a muslimana se trebamo bojati. Muslimani ubijaju.
Tako oni misle. Strah od drugačijeg, strah od nepoznatog izvlači ono najgore iz ljudi. Nekad je teško u središtu tragičnih događaja, naći pozitivno.
Jučer sam na Internetu naletjela na ovaj tweet.
Nisu svi muslimani ubojice, nisu svi Škoti škrti i nisu sve plavuše glupe. Nije bitno koje si nacionalnosti, vjere, spola ili roda. Bitno je kakav si čovjek. Čovjek ne poznaje granice, vjeruje da ne bi trebao raditi drugome čovjeku što ne bi htio zauzvrat primiti i pruža ruku drugome čovjeku u nevolji.
U samom središtu napada u petak, čovjek je otvorio vrata svojeg doma kako bi pružio sigurno mjesto ljudima koji su bježali pred napadačima. Parižani su smislili hashtag #porteouverte kako bi preko društvenih mreža ponudili smještaj svima onima koji je potreban. Dan nakon napada, redovi ljudi su strpljivo čekali kako bi donirali krv ozlijeđenima.
Martin Luther King je rekao “Tama ne može otjerati tamu, samo svjetlost to može učiniti. Mržnja ne može otjerati mržnju, samo ljubav to može učiniti.”
Danas ću na Facebook-u odlučnije dodati hashtag #pozitiva u novoj #nijesmijesno objavi.
Ana Tavić