Ove godine nismo okitili bor. Pretoplo je za ovo doba godine, posljednjih sam tjedana redovito vozila otvorenih prozora pri povratku s posla, ispijala sam popodnevnu kavu na suncu u dvorištu i općenito je premalo tipičnih prosinačkih stvari i obilježja bilo u ovom prosincu. Zato su mi svi ukrasi po splitskim ulicama bili nekako neprirodni i isforsirani.
Ukrašavanje bora smo odgađali do posljednjeg trenutka, iako smo godinama kitili umjetno drvce barem petnaestak dana prije Božića. Ove smo godine čekali početak praznika i onda nam odjednom bor nije više ni bio bitan. Majka je danima prije lagano paničarila zbog hrane i kolača i onda joj je odjednom sve to postalo manje bitno.
Prekjučer su moji roditelji otišli do obližnjeg trgovačkog centra da bi kupili pršuta i sira. Platili su svoj račun novcima koje je moja majka zaradila cjelodnevnim šivanjem poklona koje su ljudi naručivali od nje. Uputili su se prema parkingu i moju je majku neki automobil prignječio uz drugi, parkirani. Vrištala je, lupala mu po haubi, ljudi su vikali, a vozač je nastavio voziti.
Ja sam tu večer došla kući malo prije ponoći. Zatekla sam je na kauču, a inače rijeko kada tu leži. Preko fotelje bile su prebačene pokidane hlače natopljene krvlju. Moja je majka zaradila bol, četiri sata čekanja na hitnoj pomoći, sedam šavova i nepokretnost, a tip koji joj je sve to poklonio rekao je tek „Oprostite“ i nestao. Moj otac se okrenuo da uzme kemijsku olovku i zapiše njegove podatke, a taj je čovjek jednostavno sjeo u automobil i otišao.
I eto, u jednom takvom banalnom događaju postanu vam odjednom jasne mnoge stvari. Banalnom, jer mogla je doslovno ostati bez noge. Mogla je ostati smrskanog koljena. Moglo je biti mnogo gore. Ovako je najgora, najgluplja i najjadnija stvar u svemu tomu taj tip. Taj bijednik koji nije shvatio da ulaskom u automobil pristaješ na odgovornost. Taj crv koji se uplašio, koji je odlučio da je bijeg najbolja stvar, kojemu ništa ne znači užas na ljudskom licu i krv koja je vjerojatno ostala po njegovom metalnom ljubimcu.
Nije bor najbitniji, nisu kolači bitni, sarme, pečeno meso, savršeno blistava kuća. Bitno je ono što mi je bilo glupavo i smiješno kada sam bila tinejdžerica – ljudi koje voliš. Jer su ovi blagdani glupost ako niste s ljudima koje volite, ako vam ih netko ili nešto oduzme. Zato blagdani i sve što njima dolazi nose ogromnu bol svima onima koji su sami, koji su ostali bez dijela sebe nekom nesrećom, smrću, bilo kakvom okolnošću. I zato me srce boli; moja majka leži ovdje pokraj mene, a moglo je biti mnogo gore. I mnogima je mnogo gore.
Zato vas molim, nemojte pretpostavljati. Nije bezveze pretpostavka majka svih zajeba. Nemojte pretpostavljati da svi imaju ono što vi imate, da su svima blagdani vrijeme blagostanja i sreće. Pokušajte vidjeti dalje od svjećica i francuske salate, pokušajte čuti dublje od zvukova petardi.
Kristina Tešija
*ilustracija: The Little Match Girl by Natalia Demidova