Ne volim slušati laži o sebi i o drugima. Kako procijeniti što je istina a što laž kada je riječ od drugima. Informacije dopiru sa svih strana a na meni je da procijenim i stvorim svoje mišljenje.
Ali nisam je još ni upoznao. U startu sam je već osudio, smjestio je u jednu grupu ljudi i etiketirao. A onda je upoznajem, veliki osmjeh, lijepe riječi i ostajem zatečen. Nisam očekivao to od nje. Očekivao sam bahatost, pogled s visoka, pokoju hladnu riječ. Ta energija koja izvire iz nje tjera me da je gledam drugim očima. Što je više upoznajem shvaćam da je drugačija, posebna. Ima svoje zabavne hobije, posao joj je važan a opet ima vremena za svoje prijatelje. Obožava putovanja i upoznavanje novih ljudi. Pronalazim sličnosti s njom i povezujem se. Ona odgovara tipu ljudi s kojima se ja volim družiti. Mogla bi biti moj novi prijatelj.
Pa čemu onda sve te loše riječi koje sam čuo o njoj. Zašto se ljudi često fokusiraju na ono loše. To me tjera na razmišljanje. Priča li se i o meni, da li se naglašavaju moje mane a gdje se ističu vrline. Koliko je ljudi meni prišlo s određenim mišljenjem stečenim prema nečijoj priči. Ova situacija me naučila da je važna moja procjena osoba a ne nečije unaprijed stečeno mišljenje. Prihvatiti gotovo, tuđe mišljenje isto je kao i prihvatiti govor mržnje prema osobi koju ne poznajete ne dajući još šansu da se pokaže u najboljem svjetlu.
Ta djevojka postala je moja najbliža osoba kojoj se mogu povjeriti a ona me zna saslušati, dati mi savjet ali i reći mi kada nisam u pravu, nasmijati do suza i biti uz mene kao i ja uz nju. A kada samo pomislim da zbog par ljudi i ponešto laži mogli smo propustiti priliku za ovo iskreno prijateljstvo.