Budiš se. Čuješ hrapavi glas iz kuhinje, javljaš se. “Ajde mi skuhaj kavu, sad ću”, dovikuješ i nevoljko ustaješ. Tuširaš se i odijevaš. Dolaziš u kuhinju, ona puši i lista neku novinu. Pita te, kao i svakog jutra, kako si spavao. Oprezno, da ne raspiri neku nervozu, govori da ne zna kako će kupiti hranu za ručak; kartica je još uvijek blokirana, a u banci je uvjeravaju da bi sve trebalo do popodneva biti riješeno. Najkasnije ujutro. Ne znaš kako odjednom od svega nastane svađa. Vičeš, a ne želiš. Toliko si iznerviran situacijom i nekontrolirano vičeš, a zapravo te najviše ljuti taj tvoj temperament. “Otiđi na banku i nemoj se maknuti dok to ne obave! Pa nisi mutava, majke ti!!” Ispiješ gutljaj kave, uzimaš ključeve automobila i izlaziš. Mrziš se u tom trenutku, okus kave u ustima te podsjeća na nju i teško ti je. Uvijek to vrištanje. Uvijek neka deračina i nervoza, a ni sam ne znaš odakle se pojavi. Tvoja će majka ostati sjediti u kuhinji, pogled će joj se tek na trenutak zamagliti. Brzim pokretom dlana će protrljati oči i zaustaviti svaku mogućnost plača. Ustaje, na sebe navlači čizme, stari široki kaput i uzima torbu. Dok se spušta stubama, razmišlja o tebi. Čemu ta vika? Što ti je učinila? Što ti se događa pa si tako nervozan? Pogled joj se opet zamagli. Ubrza korak u nadi da će je oštri zrak koji udara po licu trgnuti. Pogleda lijevo i desno pa prijeđe cestu. Netko viče za njom. Policajac viče, prešla je preko crvenog. Ubrzava korak, a ni sama ne zna zašto. Neke riječi izlaze iz njenih usta, ne zna odakle su se stvorile. Ne zna zašto ne stane. Ne zna zašto i on viče, zašto svi prokleto viču na nju. Sve je brža, ne može sada stati. Mora u banku, ne može zaraditi prijavu, odakle će to platiti? Tko će slušati vrištanje? Snažni stisak je zaustavi i odjednom je na tlu. Tvoja majka leži poput kriminalca na prljavom pločniku.
Izmišljeni scenarij. Možda je žena drska. Možda je bezobrazna. Možda baš voli kršiti prometna pravila. Možda uopće ne razmišlja. Možda joj je dovoljno vidjeti da nema automobila. Možda joj muž leži u bolnici. Možda je upravo saznala strašnu dijagnozu. Možda žuri kupiti haljinu za neki domjenak. Možda joj danas dolazi kćerka s unucima na ručak, a ona nema svježih krumpira.
Možda je nečija majka. Možda je nečija baka. Nečija sestra. Svakako je nečija kćer. Možda je umorna. Možda je nečiji uzor. Možda je bolesna. Možda je zla. Možda je pokvarena. Možda je prevrtljiva. Možda je divna susjeda. Možda je naporna svekrva. Možda je stroga majka. Možda je nevjerna supruga. Možda je nemarna zaposlenica.
A možda je čovjek. Možda je počinila prekršaj. Možda je pretjerala. Možda bi sve bilo drugačije da je stala kada si je pokušao zaustaviti. Možda si i ti imao loš dan i baš ti je ona stala na živac. Možda ti šef visi za vratom. Možda si još ljut na prijatelja jer te prošlo ljeto dobro nasamario. Možda ti uporno bježe ti trkači preko crvenog na zebri, nećeš još jednom dopustiti da se ista stvar ponovi. Možda ti sin niže jedinice u osmom razredu i bojiš se da za njega nema svijetle budućnosti. Možda si saznao da ti je kćerka trudna. Možda si saznao da ti je kćerka izgubila dijete.
A možda si i ti čovjek. Koji vidi stariju ženu. Koji ima uši pa čuje riječi koje izlaze iz njenih usta. Koji može procijeniti da nije riječ o huliganu, nasilniku, osobi s nadljudskom snagom. Možda si u svojoj karijeri uspio naučiti procijeniti kada je sila jedino rješenje.
Previše je tu mogućnosti i opcija. Previše uloga i scenarija. Samo je jedna snimka od koje mi se u želucu zapleo veliki čvor i baš mi nekako brani da neometano dišem i razmišljam. Meni je još uvijek u glavi ona prva jutarnja kava i svi problem o kojima razmišljamo dok je ispijamo, a koji nisu vidljivi svakom prolazniku. Ne pišu nam na licu, ne rastu nam iz glave. Ipak, hodamo ovim svijetom u nadi da će drugi u nama vidjeti čovjeka, bez obzira ako se negdje usput i spotaknemo pa nam korak malo zavrluda.
Kristina Tešija
*slika: Dan McCaw